Marketing
od 53. do 57.
U "Proljetnjoj šetnji" sam napisao:
Prije 50 i kusur godina u 4 godine sam 1000 puta išao od točke A do B i natrag
i prešao 6000 km. Išlo se kozjim (magarećim) putem kroz šumu,
jer cesta nije bilo, a nije bilo ni automobila.
Ta šetnja me ponutkala da još jednom obnovim sjećanje
na tu svakodnevnu četverogodišnju putešestviju kroz šumu.
U ono vrijeme ovako sam vidio početak puta kojim sam išao prema školi.
Samo sa kućom u dolje desnom ćošku.
Ovih kuća nije bilo, a put je bio uži
Sada je proširen zbog izgradnje rezervoara za vodu na brijegu.
Još jedan pogled na mjesto polaska i rodnu kuću.
Put zavija prema istoku,
a i ovdje su ciklame prosute uz put.
Olakšan je odvoz posječenih borova.
Na rakršću nema dileme, lijevo je izvorni put,
kojim smo išli u školu.
E ovdje je dilema, .... lijevo ili desno. Odlučujem ići lijevo
i nisam pogriješio. Podgradni zidovi su još tu
gdje su još onda izgrađene serpentine za prolaz kroz dolinu.
Mi smo uvik išli prečacem.
Dolje se čuju i vide kamioni i druge mašine.
Spuštam se u Milnu, davno sagrađenim, a sada napuštenim putem,
gdje je netko sada čak označio i smjer.
Kad smo išli ovim dijelom natjecali smo se tko će naći više rupa od mina
koje su bušene principom zračnog kompresora
s tom razlikom da je jedan radnik držao i pomalo vrtio trapanj (željezno svrdlo),
a drugi velikim mlatom /batom/ udarao po tom trapnju.
Dolina Milnô je oskvrnuta
putovima
i građevinskim strojevima,
a ovuda je išo i križ u veloj šetemoni!
Romantičnost krajolika je izgubljena.
Na drugoj strani doline, nastavak bivšeg puta se još nazire,
ali napred je sve više zarastao
i više se ne može proći bez akcije čišćenja.
Na podu je debeli sloj mahovine za božićni bor,
a od puta definitivno odustajem
i idem susjednim maslinikom koji se održava,
jer vlasnik do njega dolazi novoprobijenim putem
kojim i ja nastavljam
i dolazim do novog
Doma zdravlja na periferiji mjesta.
Da je originalni put bio čist opet bih došao ovdje
i poslije nekoliko desetaka metara
put je sada presječen
prilazom Domu zdravlja
kojim se dolazi s glavne ceste zaobilaznice,
a stari put nastavlja
dijelom koji je sada betoniran
do raskršća sv. Antonij
čija kapelica obnovljena
i put vodi dalje prema istoku
do prvih kuća kojih tada nije bilo.
A uz kuće ide cvijeće
smokve prolistale
cvijeće
cvijeće
šipak
cvijeće
i pomidore.
Prolazim pored sadašnje, nove škole
i nastavljam dalje uz crkvicu sv. Mihovila
kroz uske prolaze
i kale
do gospojice sarca Isusovega
pa onda kroz kolu Andretovih
uz staru ambulantu i njenog dobrog duha dr. Vojtjeh Bridu,
točno u podne
i stižem na odredište,..... naravno kasno.
Škole više nema!! 
Lukobran Purpurela je još tu,
po kojem su hrabriji trčali po buri
i izbjegavali valove koji su prskali preko zida.
S druge strane uvale se vidi praznina,
a ponajbolje iz aviona.
Ostala je samo na staroj razglednici i u sjećanju.
Post je objavljen 05.04.2014. u 14:14 sati.