Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/danielpostruzin

Marketing

DUHOVI PROŠLOSTI

"Čuj, idemo s Draženom do jedne žene kaj skida uroke i radi s viskom. Draženova frendica ju zna, a i Ivančica mi ju je spominjala. " - govorim sestri uz jutarnju kavu.
Dijana, spremna na moje sulude ideje, spremno odgovara - "OK. Kad idemo?"
 
I tako smo nas troje za nekoliko dana krenuli put Jastrebarskog. Dogovor je bio da prije toga odemo na Plješivicu, do Draženove vikendice. Vozeći se pored šumskog potoka odjednom mi izranjaju neugodna sjećanja. Prepoznajem put, jer istom ovom stazom vozio sam se prije nekoliko godina, a uz taj smo potok slavili rođendan jednog prijatelja čiji otac  također ovdje ima vikendicu.
 
Tada, nekoliko godina prije, prilikom povratka sa slavlja stali smo kod obližnje crkvice. Padao je mrak, a malo društvo okružilo je crkvu. Zavirivali smo kroz prozore. Mogu se zakleti da sam u crkvi na trenutak vidio duha. Naježio sam se od straha. Atmosfera se promijenila i svi smo dobili potrebu otići što prije. Svi osim slavljenika. A on je naprosto počeo uživati u našem strahu i dodatno ga pojačavao zastrašujućim pričama o lokalnim stanovnicima.
 
I baš u taj tren začuo se krik s brda nakon čega je uslijedio parajući zvuk prenapregnutog automobilskog motora. Prema nama je s brda u punoj brzini jurio fićo s nestručno otpiljenim krovom. Čovjek u njemu se cerio i bilo je jasno da nije baš svoj. Autom je kružio oko nas i bogme smo se u trenu potrpali u svoje aute i pravac Zagreb. No negdje na pola puta slavljenik, u čijem smo se autu moja djevojka i ja vozili,  se sjetio da vjerojatno nije zatvorio plin. I što ćemo sada? Radi one scene sa fićom nikome se nije vraćalo. No slavljenik je inzistirao. Digla mu se neka tema u vezi vlastitog oca, da što će njemu otac reći ako je plin ostao upaljen i počeo je bespotrebno dramiti oko toga. U jednom trenu sve naizgled normalno, u drugom kao da pred sobom imaš dijete od pet godina.
Svi zajedno odlučujemo da moja djevojka i ja pričekamo u prvom kafiću, a neka on i njegova djevojka odu zatvoriti plin. U povratku će nas pokupiti i nastavljamo za Zagreb. 
Kompromisno rješenje.
 
No ovdje kreće prava drama. Stali smo kod  prvog kafića. Taj tren dobijam jasni signal da ne smijemo ulaziti u kafić. Nastala je pomutnja. Slavljenik me napada zašto ja sad odjednom ne želim ući u kafić? I taj tren iz kafića izlazi mala grupica ljudi. Unutra se također slavi rođendan i pijana skupina uporno inzistira da uđemo. U malim mjestima tako često biva. Ako ne piješ s njima, onda si izgleda protiv njih. Nije mi se svidjela ideja da vlastitu djevojku ugrožavam radi tih budala i nastalo je fizičko natezanje jer nam nisu dali da se vratimo u auto. 
No zajedno smo jači.  Oduprijeli smo se živahnoj skupini pod gasom, a B opcija, u kojoj bi moja djevojka i ja pričekali autobus, je otpala jer nismo htjeli riskirati ponovni susret s pijanom skupinom. Nema druge, odlučujemo da ćemo se svi zajedno vratiti ugasiti plin.
 
Prilikom polukružnog okretanja na glavnoj cesti skoro nas je pokupio nadolazeći teretnjak. Našem se slavljeniku to učinilo zabavno, pa je stao vrištati i voziti punim gasom. Tu mi puca film i u autu je nastala svađa koja je graničila s fizičkim obračunom, jer ovaj uporno nije htio usporiti i zaustaviti vozilo. Djevojka me stala smirivati. Slavljenik je pobjedonosno nastavio voziti punim gasom, sve do vikendice, dok sam ja stiskao šake i suzdržavao se od agresivnog ispada.
 
Dok je slavljenik išao provjeriti plin, u autu je bila napeta atmosfera.  Slavljenikovoj djevojci nije bilo jasno zašto se on tako ponaša, no molila me da se smirim. I tada se priča naglo mijenja. U sebi sam se pomolio Sai Babi. Ništa drugo, osim započeti tučnjavu, nije mi palo na pamet. Zamolio sam Babu da nas sve skupa sretno dovede doma. Tada sam u sebi začuo dobro poznati glas. Baba mi se obratio. "U trenucima straha i bezizlaznosti, koga pozivaš? Boga! Ja te štitim i ja te vodim. Uvijek to imaj na umu. Današnji događaj ja sam kreirao kako bi ti imao priliku naučiti da sam ja, Bog, uvijek uz tebe i da mi se možeš u potpunosti predati".
 
U potpunosti sam se smirio. Šutke i polako vozili smo se do Zagreba. Tenzija se smanjila. Naravno, jedno prijateljstvo, koje očigledno nikad nije ni bilo pravo prijateljstvo, se prekinulo. Isprike s njegove strane nije bilo. Nije da sam je ja trebao, ali bila bi znak dobre volje. I znak meni da ipak pređem preko svega.

Što se tom čovjeku taj dan događalo u glavi? Po mojem osjećaju u igri je vjerojatno bila njegova ljubomora na moj život.
Dugo sam razmišljao zašto bi itko bio ljubomoran na mene. Istina, živio sam sâm, na način kakav sam više-manje i htio, za razliku od većine tadašnje ekipe koja je studirala na faksu tek toliko da studira, nisu imali partnera ili im pak veza nije štimala. Neki su bili i u konstantnoj svađi s roditeljima, a ja sam eto, na mamino negodovanje, od kuće zbrisao sa svojih šestnaest.
S druge strane, nisam imao prebite kinte i imao česte noćne more koje su mi ocrtavale egzistencijalne strahove. Uz stalnu mogućnost da mi se teška bolest vrati, nije mi bilo jasno zašto bi itko želio moj život?
Hoćeš-nećeš čovjek često drugima zrcali neke stvari koje inače skrivaju od sebe. Tvoja im pojava i energija po principu rezonancije pokreće procese, prljavština izlazi na vidjelo.

Ljubomora je najobičnije sranje. Ne znam kako bih se drugačije izrazio i koju bih dosadnu, prosvjetljujuću new age poštapalicu trebao upotrijebiti. Ugrubo, ljubomora se bazira na jednostavnom principu- ti imaš (jesi) nešto što je super, a što bih i ja htio imati (biti), a nemam. Ne samo da nemam, nego ne vjerujem ni da bih to mogao imati. Zbog toga sam ljut na tebe jer smatram da ni ti to ne zaslužuješ. Bilo bi mi lakše da si jadan poput mene.

Nevjerojatno je koliko daleko nečija ljubomora može ići te koliko faceta ima. Kasnije, a i dan danas, sam dosta puta meta tuđe ljubomore. I svaki put uvijek iznova se pitam zašto se ti ljudi ne bave svojim životima? Zašto se ne oslone na sebe same i izgrade vlastitu unutarnju snagu, a tu neugodnu pojavu zavisti preobrate u energiju kreativnosti i nadahnutog stremljenja.

Nego, daj da dovršimo priču. Sâm slavljenik je, kako sam kasnije čuo, imao i problema s alkoholom, a prije te faze je s nekolicinom zajedničkih prijatelja čak završio u jednoj sekti. Slučaj se povlačio i po televiziji i novinama. Sektaštvo je jasan znak emocionalne nesređenosti i svoj uzrok često ima upravo u narušenim odnosima s roditeljima. Roditelji od tebe očekuju i zahtijevaju određen način ponašanja. Umjesto da s  tobom pričaju kao sa stvarnom osobom, oni na tebe samo projiciraju svoje neispunjene želje i ideje. Tako da nas ne treba čuditi kada mladi ljudi u svojoj obijesti završe u kakvoj sekti ili pod nogama nekog samoprozvanog gurua, učitelja ili iscjelitelja. Siguran sam da to jednim dijelom rade namjerno, samo kako bi napakostili roditeljima. Jer to je, iako kriv, ipak njihov odabir, odraz njihove vlastite želje koja im se često guši i ne priznaje.

I sada, nekoliko godina kasnije opet se vozim tom istom cestom. S lijeve strane prepoznajem crkvicu. Više mi ne djeluje tako zastrašujuće. Jasno mi je da sam ovdje doveden s razlogom. Cijela ta situacija koje sam se prisjetio sada mi se čini kao san. I slavljenik i moja tadašnja djevojka više nisu dio mog života. Mnogo toga se promijenilo. Baba je u jednom svom tekstu rekao- "Mamit ću te i vabiti sa prošlošću, sve dok ne spoznaš njenu krajnju iluzornost." Nasmiješio sam se. Opet sam osjećao Babinu prisutnost.
 
Ljudi dolaze i odlaze. Ljubavni partneri dolaze i odlaze. Prijatelji dolaze i odlaze. Ali Bog je uvijek uz tebe. I ne nalazi za tebe zamjenu, kao što je nađe tvoj partner. I ne nalazi si drugog prijatelja, kao što to često čine ljudi. I ne izdaje te radi mizernih emocija, pakosti i ljubomore. Velik je bog! A velik je i svatko tko se hrabro drži u ovom svijetu.

Iznutra sam se smiješio i pitao se što će se dalje dogoditi.
 

Post je objavljen 23.03.2014. u 17:27 sati.