Marketing
JOSIP PRAVEDN
Čitamo da je Josip bio čovjek pravedan. Po definiciji pravedan je onaj tko daje svakome svoje, svakome ono što mu pripada, Bogu Božje, ljudima ljudsko. Što je to u nama što je Božje? A što nije? Sve što imamo i jesmo, dar je Božji - sve dakle Bogu pripada. Što je to u nama što pripada ljudima? To je samo i jedino naš Bog. I kad ljudima darujemo vrijeme, riječi, pažnju, ljubav - sve to treba činiti samo ukoliko ih to Bogu približava. Mi smo da se dadnemo Bogu, drugi su da im dadnemo Boga - u tom je naša pravednost.
Josip jer je bio takav istinski je ljubio, a jer je istinski ljubio istinu je prepoznavao u Mariji, a jer je ljubavlju prepoznavao istinu nikakvi drugi argumenti ga nisu mogli razuvjeriti u spoznatu istinu.
Istina prepoznato po ljubavi oblikuje u njemu uvjerenja koja su dublja od naizglednih činjenica. Budući da je Mariju proniknuo kao čistu, svaka činjenica koja bi govorila tome protivno bila bi za njega neprihvatljiva. Više je vjerovao ljubavi koja nadilazi razum, nego razumu bez ljubavi.
Gdje smo od toga? Ne pristupamo li ljudima često s unaprijed spremljenim optužnicama, i samo vrebamo u postupcima bližnjih argumente koji će optužnicu potkrijepiti. Ono što ne bi išlo u prilog optužnici zanemarujemo. I tako se pred nama jadan čovjek, ni kriv ni dužan, treba u našim o ima cijelo vrijeme dokazivati da nije kriv. (Ljubomorni muževi ... koji u svakom pogledu i pokretu svoje žene vide pokušaj preljuba.) Zao čovjek, nepravedan, oko sebe sumnji i kao što pijanac misli da se sve oko njega okreće.
Josip shvaća Marijinu šutnju. Shvaća da je njena nemoć da mu išta objasni, ista kao i njegova nemoć da išta shvati. (Jer što je Marija mogla? Govoriti da joj je došao anđeo, da je začela po Duhu Svetomu ... Što bi time više dokazivala, nego li je to šutnjom činila?)
Za Josipa je Marija ovijena svetom Tajnom. Bog ju je zahvatio, prožeo, začeo se u njoj. Bilo mu je to vidljivo ne tek po trudno i, već po čitavom njenom držanju i po duši koju je osjećao. Očito mu je bilo da je Marija zaručnica Božja. Josipova je pravednost u tom da je prepoznao Boga koji je djelovao u Mariji. Nije sudio po vanjštini, jer je vidio nutarnju stvarnost. (Gdje smo? Koliko puta po vanjštini sudimo... dođe li kasno - sigurno je pio; ako ne jede - sigurno je vani jeo ... Pr. Toma Akv. i “magarac koji leti.”)
Josip je pravedan jer se u tolikoj Božjoj blizini osjeća nedostojan, kao Petar, kao onaj stotnik: “Nisam dostojan...” Zato je želi potajno otpustiti.
Jer je pravedan ukazuje mu se anđeo.
Bog mu kao i Petru poručuje: “Ne boj se!” Dostojan je da je uzme za ženu jer se osjeća nedostojnim - i u tome je njegova pravednost.
Plod njegove pravednosti je i u tome što izvršava ono na što ga anđeo poziva, brine se za Isusa.
Josip se brinuo za Isusa. Brinemo li se i mi? Kako mu je u našem srcu?
Pravednost je njegova i u tom što ostaje u pozadini, tu je da posluži drugima.
Post je objavljen 19.03.2014. u 18:39 sati.