Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/apis

Marketing

devedeset i šesti dan

Eto u što se pretvaraju ova druženja, nešto kao: jučer sam bila zaljubljena, danas se udajem, a sutra... sutra ne znam što ću? – to je pravi opis pitanja koje me muči dok se već peti dan zaredom potajno raspitujem o…
„To što radim pravi je očaj,“ govori mi žena koja je nekoć bila djevojčica iz autobusu što nas je odveo u nepoznato, „no onda ipak dobijem više novaca za manje sati i ne trebam nikome dati njegov dio kao što sam morala u onom lokalu. “
„Morala si im plaćati? Ne razumijem!?“
„Sve plesačice oko šipke rade same za sebe, ali lokalu plaćaš za ples u stražnjoj prostoriji što znači da svaku večer moraš zaraditi toliko novca da klubu platiš naknadu, a sve što dobiješ povrh toga, zadržiš. Ponekad, ako je večer loša i cure su više od tebe očajne i nabrijane pa ne zaradiš ni toliko da platiš naknadu. Onda si na gubitku…“
„Znači…“
„To znači da je ovo što sada radim na stanovit način u nekom smislu ipak bolje… unosnije svakako jer ako imam mušteriju uvijek ostvarim dobit.“
„Zar ti ne smeta?“
„Zar mi ne smeta… što?“
„Zar ti ne smeta što to radiš sa neznancima premda te više nitko ne primorava?“
Nije odmah odgovorila. Njene oči odlutaju kao da na trenutak razmišlja. Naposljetku reče:
„Znam što si zapravo pitala, ali nemam pojma. Zapravo nikada nisam razmišljala o svom sadašnjem životu kao o nečemu gdje sama donosim odluke. Nekako sam upala u kolotečinu. Neki posjetilac plesnih večeri u stražnjoj prostoriji kluba prepoznao me je prilikom susreta na ulici i upitao da li zarađujem 'sa strane'. Pomislila sam 'zašto ne?!' i pošla s njim u auto. Sve je bilo brzo gotovo, a ja sam zaradila petsto kuna. Ustvari, tako je krenulo. Sad to radim i za manje. Nemam osjećaj da je to pogrešno kao kad su nas vojnici… To je samo dozvoliti nekom da ti nabije svoju stvar.“
Nisam ništa odgovorila.
Nisam čak ništa pomislila u obliku kakvog osjećaja u kome bih uspoređivala to sa osjećajima kad bih lijegala pored voljenog… kako su dodiri naših tijela bili puno više samo od tog.
A zatim… zatim, puno poslije smijem se u sebi idući ulicom kući i kada sam napokon legla pored voljenog, ne pitam ga ništa. Samo pustim da sve ide putem sna. Ponijela sam one obećane, sakupljene misli samo za njega na taj put u san... A on to zna.

Post je objavljen 16.03.2014. u 01:59 sati.