Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/apis

Marketing

devedeset i peti dan

Zar je zbilja tako loše, ako zatrebaš novac, prihvatiti se posla izlažući golotinju svog tijela?
Ti dani što se ne razlikuju jedan od drugog, ti dani kao minute u jednom jedinom danu što beskrajno traje. O, nije točno da se nisam pitala za razlog zbog čega li sam ustrajala u toj misiji protiv same sebe. Oči uplašene srne, uzrujan pogled. Možda stoga ne uspijevam sagledavati život jer izgubila sam ritam i rimu ujednačenih, pravilnih otkucaja duše pjesnika.
I kakofonija prelazaka iz jednog u drugo nestabilno stanje s tim nekim nazovi rečenicama sabiranja životnog iskustva zabodenih u kolotečinu života…
Sama sam sebe osudila na ovu čudnu potragu tko zna čega? Čamotinje, žalovanja, patnje?!
O, zašto li se, kad me je već slučaj naveo na njih, nisam priključila gospodi boemima u njihovoj kavani i s njima traćila nego i prepustila se zaboravu kao u trenucima pijanstva?
Trenutku kada se nečeg odrekne je trenutak u kome je netko drugi pobijedio.
Prije tri mjeseca ili čak možda prije tri tjedna ni pomislila ne bih da se upustim u takvo nešto i odlučno bih rekla ne, ali sad to više ne mogu uvjerljivo reći.
Jesam li baš tako očajna? O da, jesam. Sve mi jasnije postaje da trebam novac.
Puno novca, ako ću se upustim u potragu za svojim djetetom i… i ništa se ne razmota samo po sebi, besplatno i u očekivanju bez traženja mog uzničara.
I ne znam zbog čega me odjednom obuzela ta potreba za puno novca? Što se odjednom promijenilo, kakva se to čudna pomisao budi? Zar se sreća kupuje?
Ne bih trebala zavaravati samu sebe. Ako nisi zadovoljan životom, potrebno ga je promijeniti.
A bila sam očajna, svjesna da trebam novac i makar još nisam sama sebi odgovorila na pitanje, moji odlasci sad već ženi koja je lako mogla biti i prpošna cura iz autobusu što ju vozi do posljednje stanice u šumarku gdje je ostala ležati s metkom u glavi, a ja ona.
Ponovno čavrljamo uz čaj, na koji sam počela kod nje dolaziti.
„Je li zbilja loše biti plesačica na 'šipci'?“ upitam.
Htjela sam je pitati o spavanju s muškarcima za novac, ali se ne usudim.
Ono, što je još do prije nešto više od dva mjeseca tek služilo za slikoviti opis podrugivanja, odjednom se preobrazilo u nešto posve drugo, ozbiljno pitanje ili odgovor rješenja mog životnog stanja pri čemu kao da se tom promjenom sudbina meni ruga?!
Te neke stvari iz prošlosti kojih, po nas bolje, da se nikada nisu dogodile.
„Ma i nije baš, ali s vremenom pogled na ista, poznata lica i iste stare izraze postane dosadno. Plešeš poput mehanizma, kao da te iznutra nešto pokreče, a zapravo ne daješ sve od sebe, zdušno, sto posto uživljenosti pokreta u glazbu da ponesena zaboraviš na sve ostalo što je potrebno ukoliko želiš zaraditi puno dobrih napojnica. Znaš, uvijek ima cura koje to obožavaju, osjećaju se moćno pred gomilom muškaraca koji sline iz gubice i plaćaju da ih gledaju kako se izvijaju… ja mislim da su ti gledatelji zapravo jadnici zbog čega sam i ja izvođačica predstave za njih jadnica…“ rekla je odsutnim tonom gledajući negdje ka stropu, „ali potreban ti je novac da živiš, a to je lako zarađena lova ako si očajna i, po mnogo čemu, bolje od ovoga što sada radim pa mi zato treba koji šut…“

Post je objavljen 15.03.2014. u 15:32 sati.