Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/uagoniji

Marketing

Crtice 19

Polako ali sigurno nestajemo.
Mi, ljudi.
Nedostatak čovječnosti u nama pretvara nas u bezosjećajna bića. Postajemo roboti, samo hladno obavljamo naše svakodnevne zadaće.
Hladno.
Amputiranih emocija funkcioniramo kroz dane, godine. Ne, nema nadogradnje softwera, nema novih baterija, samo kraj.

Primjećujemo li svoje bližnje, susjede, prijatelje? Osjećamo li mi išta i ikoga? Živimo li ili samo funkcioniramo?
Strah!?
Da, to imamo. Po tome se možemo definirati kao ljudi. Ali gdje je ljubav, lijepa riječ, osmjeh ... žrtva. Da ima ih kao dio "poslovnog programa" ali što ako se ne uklapaju u program? Hoćemo li odstupiti od hladnorobotske nezainteresiranosti?

"Moram šutjeti, znate ipak je posao u pitanju" ...
"Ma što ja tu imam reći, ne mogu ja tu ništa promjeniti, tako je i gotovo"...
"Oni su krivi za sve, gade mi se! Da nemam ženu, djecu, posao, kredit, ....vidjeli bi oni"...


Mogu nastaviti koliko hoću, pronalaziti razloge nedjelovanja i učinkovitih sredstava za uništavanje ljudskosti. Dokle? Ne znam (niti želim znati) ali jedno je sigurno, doći će trenutak kada će nam trebati toplina ljudskog srca, nečija ruka na ramenu, riječ podrške ali je ne će biti.

"Ne mogu, strah me da ne izgubim posao", "Ne smijem...", "Strah me je..." je sve što ćemo čuti. Oni koji pažljivije budu slušali čuti će i šapat u pozadini, tihi jedva zamjetan glas koji će negdje u dalekom skrovitom kutku naše savjesti šaptati: "A gdje si TI bio kada je trebalo pomoći?".
Oni koji čuju te riječi još imaju šansu, oni koji se usude pomaknuti i progovoriti, imaju šansu.

Mi, kao narod, nestajemo.
Mi ljudi.
Gušimo se u smradu civilizacijskog auspuha, gušimo se u nuspojavama političke korektnosti i nove pravednosti. Ubijaju nas a mi kao ovce mirno i polako idemo na klanje.

Eno ih, gle! bez bojazni uđoše,
Bezazleno, u povorci, jedna za drugom,
U dvorište gradske klaonice:
Tu stadoše u ugao, u hrpi, stisnute.




Post je objavljen 13.03.2014. u 13:27 sati.