Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/apis

Marketing

devedeset i prvi dan

Ja za koju misle da sam jača od čelika, imam trenutke koji su od stakla lomljiviji, a to su moja sjećanja. Sjećanje u koja se vraćaju… u kojima je slika kada sam, vračajući se nakon mokrenja do autobusa, čula sam neku djevojčicu koja bolno ječi u snu. Druga djevojčica na podu okreče se ka njoj. Prepoznajem da su iz one grupe cura iz kojih su izdvojili njihovu drugaricu koja nije imala sreće pa su je silovali i ubili u šumarku…
Samo kažem da je lako čuti one što viču, ali probajte čuti one koji više ni ne šapuću.
Ne mogu jasno misliti ni donijeti nikakav zaključak. Ništa nema nikakvog smisla. Zastajem pored njih i osjećam vonj dječjeg znoja, prepoznajem svoju novu postelju i liježem među njih. Ta ni sama nisam puno starija: tek što sam pred prije pola godine navršila osamnaest godina i imam četiri mjeseca bračnog staža…
Znate li ono stanje kad ste prazni, umorni i iscrpljeni... slomljeni od riječi?!
Namještam ruku pod glavu i čudim se sama sebi – kako sam se brzo prilagodila novonastalim okolnostima. Okolnosti koje mi nudi svakodnevica moje budućnosti je činjenica da nikada nisam prekoračila prag ničijeg doma. Nema nikakvog osobitog razloga za to.
Život nije fer, ali je blesav.
Čak bi se moglo reći da posjedujem urođenu radoznalost i dječju znatiželju, ali nisam bila njihov lakovjerni izdanak. Oči su mi od rođenja širom otvorene, a vid mi se izoštrio u krajolicima izloženim vjetrovima duha pa mi se ponos kvari pri pogledu na moj narod, – sluganski soj – ponižavana od samog početka, šutke prihvaćam sudbinu. A nije da nisam htjela drugačije. Toliko sam puta zastajala ispred vrata susjeda u zgradi gdje smo u podrumskom stanu utočište ja i moj voljeni, ali nikada se nisam usudila preći prag.
Nikada se neću nijedne obale... Vječna tuga moj je usud.
Nisam htjela smišljati razloge radi čega im ne mogu uzvraćati posjetu pa ih ugostiti u našem malom podrumskom stanu, ali nisam voljenog mog htjela izlagati sažaljenju. Njegovo postojanje vrijeđa sve što se izdiže iznad razočarenja. I najmanja utjeha bila je ravna ludosti, a proročanstvo o vječnom trajanju naše ljubavi – izgleda, u najmanju ruku, uvredljivo.
Samo bi mi bilo potrebno malo vise osmjeha.
Reklo bi se da je poimanje ljudi njihovo srce opasalo remenom pa ga stežu ne bi li bolje jaukali, a zatim darežljivo brbljaju koještarije o onome što ne mogu dokučiti.
Je li izbor ako dvoje idu istim putem pa jedan poklekne a drugi izabere: da ga uhvati pod ruku ili da uhvati tutanj.
To je dakle ta branka, to što me prijeći da odem do žene u kojoj sam prepoznala djevojčicu koja je u autobusu sjedila pored prpošne cure nastradale u šumarku pored koje smo zastali – da i ona jednom ne osvane na moja vrata…

Post je objavljen 11.03.2014. u 11:40 sati.