A zatim se samo još jednom u ostatku mog života dogodilo nešto jako čarobno,
kao labuđi pjev, jebeno dobro i nestvarno,
samo jednom kad sam legla pored voljenog, vrativši se kući.
Bilo je to ono zbog čega opet izričem stihove ljubavne ove noći,
bilo je tek jedared tako u prvom desetljeću trećeg milenija – iz naše postelje vidjelo se nebo umjesto strop – u sobi gdje se volimo više,
jače i od sveg drugog daleko najbolje.
Bilo je kao da nebom pršte zvjezdani vatrometi
kao da razlijevaju tisuće boja svijetlosti,
a mi, voljeni moj i ja, držimo se za ruke dok se radosno smijemo.
Tako se promatramo
jer znamo da naš pogled obasjava ljubav u nama samima.
Naša je strast svjetlost kojom zvijezde u tami sjaje.
O da, mi smo ta jebena svijetlost kojom zvijezde osvjetljavaju.
Jer samo noćas mi smo svjetiljke što čitav svijet obasjavaju.
Naša je ljubav osula svod pjegama od svjetlećih iskara
jer mi smo sazviježđe što ponire u bezdan svemira,
a život se napaja ljubavlju u našim srcima, s našeg izvora.
Naša su tijela i plamtjela i svijetlila i žarila
i mi smo se primakli toliko blizu ludila
i sljepila, njegovog sljepila
u kojem je voljeni moj – mojim očima načas progledao
dok se od radosti do suza smijao
dok sam se od radosti do suza smijala,
a ja, umjesto mog voljenog slijepca, gledala.
Iz mojih je očiju, u odrazu pramičaka
toplina tvog i mog smijeha, poput glasnog povika,
otapala nečujnim uzdasima ljuljanje zidova sobe
gdje smo noćas bili ljubavnici koji se vole i ljube.
Post je objavljen 10.03.2014. u 00:23 sati.