Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/svijetuboci

Marketing

Kad smo najbolje živjeli ili svi moji vladari

Neki dan sudjelovao sam u nekoj raspravi, a gdje li drugdje, nego na nečijem facebook zidu, a tema se vrtila oko iracionalnosti nostalgije za određenim vremenskim periodom(konkretan povod bila su sjećanja na 80-te, potaknuta koncetom Simple Mindsa), odnosno koliko nam se naknadno neki period čini bolji, značajniji, ljepši, u odnosu na neka druga životna razdoblja. Raspravljući s ljudima na samoj temi, došli smo do zaključka da osjećaj da si bio sretan ili nesretan u nekom vremenskom razdobllju, često ne mora biti povezan s ekonomskim faktorima ili da ga je općenito teško opisati u nekom "mljerljivom" smislu(na što ću se još vratiti poslije), nego vlastitom percepcijom kojom "prigrlimo" neko razdoblje. Nostalgiju najčešće izaziva puki žal za vremenom kad smo bili mlađi, a biti mlad je i inače dobro, pa smo se lakše nosili, sa svim izazovima koje razdoblje nudi. Kako se na na ovim razdobljima sustavi i vlasti mijenjaju razmjerno brzo i često dramatično, odlučio sam probati opisati dekade kako sam ih ja doživio(a koje se jako dobro preklapaju upravo sa tim nekim prijelomnim trenucima u političkom i povijesnom smislu, a meni su pak osobno zgodne jer sam rođen na "okruglu" godinu). Odnosno da vidim kako sam u kojoj dekadi "kohabatirao" sa sustavima i vladama koji su se mijenjali, i po čemu ih, nakon svega, s vremenskim razmakom, pamtim. I koncetrirat ću se na naše podneblje, jer usporedba nas i svijeta u nekom periodu, bi me predaleko odvela.

Krenimo, a kako li drugačije, nego redom.

SEDAMDESETE ( PLAVA MARŠALSKA UNIFORMA I CRVENI GUSAR)

Na početku je, naravno, uvijek drug Tito. Odnosno plava maršalska uiforma, prva slika koju pamtim, kad je otac, među prvima u naselju, donio televizor u boji i kad smo ga upalili, u društvu probranih susjeda. Godina je 70- i neka, a što bi uostalom i moglo biti na TV-u osim nekog privrednog uspjeha ili gusarskog filma u jutarnjem programu za vrijeme zimskih praznika(Burt Lancaster u valjda-crvenim tajicama). Sedamdesete su baš tako počele crno-bijelo, a boja se najviše razlila poslije preko livada zagrebačkih Utrina, u sretnom i ispunjenom djetinjstvu, kojemu je, recimo, bilo posve svejedno što nas petero živi u malom stančiću. Djeca nisu bića nesvjesna ekonomskih potreba jer vole jesti, vole da im je toplo, i da su sigurna, ali ipak, uspomene na djetinjstvo vrlo rijetku su vezane uz razmišljanja o ekonomskim faktorima vremena, osim, naravno, kod onih koji su bili rođeni u osobito teškim i siromašnim vremenima. Pa ipak bilo je to vrijeme našeg prvog auta, prvog stana od firme, prvog solidnog namještaja, prvih puteva u Trst, prve svjesnosti o materijalnom uporištu boljeg života. I prvog grafita "Sex Pistols" u mom haustoru, koji me dugo vremena prilčno zbunjivao.

Ah da vladar. Maršal je u to vrijeme već bio star, uglavnom je landrao po svijetu i pričao one svoje dosadne uspomene, uvaljen u fotelji dok bi pušio cigare. Uglavnom su nam pumpali glavu da je papinski nepogrešiv, ali nisam siguran koliko sam kao dijete o tome razmišljao. Danas nisam od onih koji će mu davati nadrealna i božanska svojstva, bio jest sposoban državnik, dobro je balansirao između istoka i zapada, postavio osnove proizvodne ekonomije u dotada seljačkoj zemlji, očuvao mir na području koje ima nekoliko demona u boci, ali isto tako ima njegovih zasluga zašto je taj demon utekao, jer je neke probleme poput nacionlanih pitanja samo pometao pod tepih i micao ljude, koji su mu govorili gdje bi mi moglo buknuti i što mu se ne sviđa.

U svakom slučaju, znam gdje sam bio kad je umro(vraćali smo se sa trodnevnog izleta iz Solarisa u Šibeniku), ali ne sjećam se da sam kao 10-godišnjak bio previše tužan radio toga, vidio sam reakcije ljudi oko mene, rasplakane nogometaše i radnike, ali kao da je mi je dječačka čista recepcija govorila da tu ima i puno usiljenosti. Par dana kasnije, grupa klinaca vani na Utrinskoj livadi raspravljaju kako su sad sve novine morale ići u crnom tisku i sa Titovom slikom, a neki fakin se usudio prokomentirati "A što će sad imati Start-golu Jovanku?" Srećom odrasli nas nisu čuli, oni sve shvate puno dramatičnije.

Tako pamtim i ja svoje 70-te. Dječački i nedramatično, i kao dobro razdoblje ispunjenog djetinjstva. A ubrzo sam saznao što znači i grafit sa zida, što je postalo bitnije u sljedećoj dekadi.

OSAMDESETE(KOLEKTIVNO PREDSJEDNIŠTVO SFRJ I ŽIVOT U RITMU MUZIKE ZA KOSOVSKI PLES)

E da, slijedi dekada koju svoju nostalgičnu zrelost, doživljava valjda otkako je završila,a nema ni namjeru jenjati, toliko da u tome postaje pomalo i cirkusantski smiješna, koliko je već razvlače po umornim radio stanicama, Kako smo živjeli? Pa naravno da je bilo sjajno, ići u srednju školu, kupovati sve te ploče, slušati sve te bendove, gledati sve te filmove. Vladar iz prethodnog ulomka i simbolički je crko na riječkom koncertu Zabranjenog Pušenja, i ostavio prostor otvoren. Pa je tu bilo neko smiješno savezno izvšno vijeće, pa je bila gospođa Plalnic, koju smo uz stabilizaciju, redove za limun i deterdžent, zapamtili više manje po vicevima, kao i onima o Miki Špiljaku. pa je bio tu Branko Mikulić, za kojeg pmtim da je jedini dosada premijer čija je cijela vlada(dakle ne on sam) dala kolektivnu ostavku. A mi smo se onda baš taj dan napili- ne zato, jer nas je bolio đon za sirotog Branka, nego jer je bio kraj srednje škole, ocjene su bile zaključene i nekako smo i mi simbolički trebali obilježiti kraj jednog razdoblja. Onda je došao Ante Marković, kratko prijelazno razdoblje koje mnogi danas smatraju zlatnim, ali ja sam ga proveo u JNA, i osim što sam primjetio da na sve strane niču duty free shopovi, nisam primjetio neku razliku, sve dok jednog trenutka na šibenskoj rivi(tamo sam bio u vojsci) nisam primjetio jedan detalj, ali koji će ipak obilježiti onu tek nastupajuću dekadu. Ali da se vratimo na 80-te, politički bilo je to doba konfuzije, pomalo i anarhije, a onaj neki tip u srpskoj skupštini i demonstracije na Kosovu su nam se naivno, činile kao nešto posve daleko i nama nevažno, sve do možda o nesretnog slučaja Kelmendi.
Jer sve što je važno nekako naknadno shvaćaš, otprilike onaj osjećaj kad prisustvuješ zadnjem Štulićevom koncertu u Zagrebu, tamo 87, jer si markirao matematiku, i poslije ti kažu da je to dio povijesti, a ti poslije pomisliš da prije samo lijepa uspomena.

U svakom slučaju 80- te su ekonomski i politički bile vrlo varljivo razdoblje, ali za ploče sam uvijek imao. Tada mi je to bilo dovoljno, ali da danas, kao ekonomski samostalna jedinka živim u njima mislim da ne bih bio toliko nostalgičan za tim periodom, svoj toj dobroj glazbi usprkos. Jer dobre glazbe, vjerujte, uglavnom ima, uvijek, a ko tvrdi suprotno stari je prdonja. Hoću reći, koliko volim 80-te, isto toliko su mi i dobrano dosadile.

DEVEDESTE( FRANJOLAND ILI NIKAD U POVIJESTI TOLIKO PUNO LJUDI NIJE CUGALO ZA TOLIKO MALO NOVACA)

Dickens bi rekao: Bile su to najbolje godine, bile su to najgore godine. I nema boljeg opisa 90-tih, uistinu. A na šibenskoj rivi je osvanula hrvatska zastava, naravno.

Ekonomski, mojoj familji su to bile uglavnom jako loše godine, i po prvi put u životu osjetio sam što znači izaći iz okvira zagarantirane ekonomske sigurnosti. Pa opet, na svoj bizaran način, živjelo se sto na sat: Nikad tako dobrih tuluma, zafrkancije, cuganja u parku, potpuno odvaljenih i nadrealnih izalazaka, iako bi najčešće izašli kao za sad otprilike 30 kuna. I dolazili doma, u njaranije jutarnje sati iz najskrivenijih kuteva grada, za koje niko pri zdravoj pameti, ne bi ni znao da postoje. Jedan dio tih godina proveo sam i u ratu, taj osjećaj zna pomaknuti malo osjećaj o vrijednosti života, ali nekako ne mislim da je to ono što me je definiralo kroz to razdoblje, i taj dio odrađen je u nekom polusnu. Naime to je bilo razdoblje u kojem sam, sad već nešto stariji i pametniji, prvi put bio stvarno ljut na sustav i prvi put da sam vladara i kliku koje na vlasti uistinu mrzio.I da zapamtio sam gdje sam bio kad je umro, gledao sam neki glupi horror film i probudio ostale ukućane, kad su ga, po starom dobrom socijalisičkom običaju prekinuli sa koncertom klasične glazbe. I čudno, usprkos svemu, valjda sam bio dovoljno zreo, da zbog te smrti nisam osjećao nešto posebno dobro ,niti mi je bilo lakše.

Zanimljivo sad kad gledam na Tuđmana, u stanju sam čak blaže i trezvenije suditi o njegovoj "ostavštni", nego što sam to činio onda. Mislim jest da je kriv za jedan velik dio nacionalistički eskapada(iako trebat uzet u obzir da su mogli doć još gori) i iako je napravio temelj totalne propasti ekonomije, ipak je, u neki aspektima uspio očuvati osnovnu funkcionalnost države, pa čak i temelje socijalne države. Ako ništa, bio je zadnji državnik s nekakvom recimo vizijom, o njoj bi se itekako dalo raspravljati, i nije da sam ju dijelo s njim, ali eto, bio je donekle dosljedan, što naravno ne znači da sam ga naknadno zavolio. Nek ostane tamo u 90-tima, skupa s njima.

Da razdoblje bittersweet 90-tih, doba Nirvane, jeftinog vina u parkovima i maštanja o slobodnijem društvu. ponekad imam osjećaj da se vraćaju, što nije dobro, jer ništa što se vrati, u suštini, nije dobro, Heraklit je to.

DVIJETISUĆITE(PAZI DA NE POŽELIŠ DEMOKRACIJU, DA NE BI POŽALIO)

Eh, 2000-te, što ti je neko razdoblje bliže teže ti ga je racionalno objasniti. Svakako da su mi Mesić i Račan bili svjetonazarno draži od nabrijene hadezeovštine, ali realpolitika ubrzo učini da svaku vlast gledaš istom optikom. Sad tu slijedi jedan paradoks, iz kojeg je i nastao ovaj teskstić,a to je da sam ja u životu najbolje živio,( s ekonomske strane) u doba, kako ja to volim reći- zrelog sanaderizma. A to svakako ne znači da sam, sačuvaj bože, ikad volio Sanadera, ili ga smatrao dobrim vladarom. No tada sam radio dva posla, oba solidno plaćena, neke stvari su se ekonomski stabilizirale i, mogao sam npr. jednokratno posegnuti na bankomat da otputujem u Irsku, London, ili čak na Island i da to praktično ne osjetim, a da ne govorim o tome, da mi platiti koncert ili skuriti par sto kuna na dobar izlazak, nije činio neki problem. Da li to znači da sam tada bio sretniji, u odnosu na sad kad su mi prihodi znatno plali, i nisam bio opterećen kreditom u švicarcima? Teško, 2000-te su mi važne jer sam doživio osobnu afirmaciju u nekim stvarima koje su me zanimale i dokazao sebi da sam u njima dovojno dobar, i to je najbolje, što sam izvukao iz njih. Ostala je činjenica, da sam tad imao više novaca, uopće ne znači da bih se vraćao u taj period, naprosto zato, jer ga danas doživljavam kao iz one pjesme Nationala- Fake Empire, doba lažnog napuhanog balona, u kojem kratko jesmo živjeli bolje, ali što nam posije debelo dolazi na naplatu. To je i razdoblje u kojem sam polako počeo shvaćati da su svjetonazorske razlike šarena laže za naivne, kao i direktna demokracija. Načelno i dalje sebe doživljavama nekakvim ljevičarom, doduše više salonskog tipa, ali debelo svjestan toga da je kapital pojeo sve oko sebe i sve sveo na brutalnu politiku preživljavanja. A Račana, Sanadera i Kosoricu, možda je sad teško satvljati u isto ravan, ali vjerojatno će za 20-godina kad se bude pisalo o njima biti slično kao i s mojim osvrtom, na 80-te: doba konfuznog vakuma.

DESETE( MENI JE IPAK NAJDRAŽI POČETAK)

I tako smo sada tu gdje jesmo, ekonomski mi je teže, ali emocionalno i životno, ipak ovo doživljavam stabilnijim, zrelijim i boljim periodom,a i neke vrijednosti i prioriteti su mi se promijenili. Što nas vraća na sam početak teksta, da osobno zadovoljstvo ne mora korespondirati sa ekonomskom stabilnošću sustava i vremena u kojem se nalaziš. I sve je to imalo svojih čari- djetinja naivnost 70-tih, trčanje u izlog Jugotona 80-tih, razigrane pijane klupe 90-tih. "High Life" 2000-tih, ali kako je to već rečeno na ovom blogu, čovjek je soba u koj se nalazi. O ovome "vladaru" ni ne bih, toliko i vrijedi, riječ jest o nespoobnom, bahatom tipusu, samo što nisam siguran da vidim nekoga iza, koji bi nas mogao odvesti u zemlji gdje rastu lizalice na drveću, jer Evropa to očigledno nije. U tom smislu treba stisnuti zube, raditi na vlastitoj viziji sebe i živjeti npr. "Your own private 10´s". A nostalgiji prepusti da se lagano pretopi u crno-bijele boje, kad još nisam znao koje je boje maršalska uniforma.





Post je objavljen 07.03.2014. u 12:13 sati.