Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/apis

Marketing

osamdeset i peti dan

„Ali što drugo mogu, znam ili sposobna sam raditi poslije svega?“ pitanje je izrekla žena kakva bih i ja bila da nije bilo mog voljenog o kom skrbim, a zatim uvečer izlazila na ulicu da u rijeci prolaznika ispredam stihove žalopojki kao da sam sve svoje bračne dužnosti u predujmu prije braka podmirila svom voljenom pa sad mirno spavam čitav dan kod kuće, a noć provedem izvan nje.
Evo opet mojih sjećanja što su mi ostavile lijepo ludila. Eto opet nadolaze uspomene poput refrena i uvertira poznate pjesme, ali ne znam dalje…
Pred očima mi se javi slika kad se budim. Udovi su mi teški. Kao prikovana za betonski pod.
„Skrenite! Skrenite! Skrenite slike iz mog spomena na one logorske dane…“
Moje tijelo ne pripada mi, ne posvema i potpuno. Nije sasvim moje nego dio golemog svinjca, logoru, ispruženo između nepoznatih zaspalih tijela žena. Kao da je autobus dopremio tek djelić krhotinu mene same?! Prvi put uočavam nesklad u slagalici svog bića.
Današnja tema mojih misli: opet povratak u prošlost koju bih trebala zaboraviti.
Neku neudobnost i podijeljenost na dvoje ili više. Slutim pukotinu. Liniju rascjepa.
Pokušavam se u mislima prenijeti kući gdje očekujem voljenog, ali mi ne polazi za rukom. Čim upadnem između dvije oprečnosti, učini mi se kao da ja nisam ja. Odsustvo poznate stvarnosti osjećam kao mučninu. Već sam to iskusila, a sve mi je nepoznato.
"Svako od nas ima sjenku“, kaže Jung. „Što je manje prisutna u našem svjesnom životu, to je tamnija i gušća…“
Nemam se za što uhvatiti. Prestrašena sam zbog pogleda u neizvjesnost. Ništa ne razaznajem.
Još gore: ne sjećam se kako sam se tu našla. Tek nekih užasnih isječaka sa besmislenim pogubljenjem jedne prpošne djevojčice koja je još ili je tek izašla iz klupe osnovne škole, a na sjedištu iza moga sa kolegicama do čas prije stvara ugođaj maturalnog putovanja.
Zbog nerazborite sjenke nismo u stanju sagledati istinu unutar sebe, pa zato svoje nepoželjne osobine pripisujemo drugima..
Prepoznajem dojam, pokušava premostiti rascjep između dvije stvarnosti zaključkom: valjda ću tek nakratko bit zatočena i možda ću još danas biti razmijenjena?!
I riječi i šutnju uvijek se može popraviti postupcima…
Ne mogu uopće dokučiti zašto u velikom svinjcu bez prozora, u mraku, vojnici drže mlade žena od kojih neke u naručju drže malu djecu?
Naši ožiljci nam daju više iskustva i postojanosti nego naši uspjesi.
Muči me pomisao da mi još uvijek izmiče svrha događaja. Međutim i svjesna da sam usisana u rat i da su zbivanje izvan mog utjecaja, da je moja sudbina u rukama drugih, a nitko me više ništa ne pita. Slika stvarnosti se rastače kao da je prasnuo televizijski ekran, a rat se rasuo i preplavio mi dom pa me odnosi bujica što kulja kroz otvore, prozor i vrata moje kuće.
Vjerujem da smo puno više od samo tijela, da je naše meso i krv samo sredstvo kojim se služimo igrajući životnu igru kojoj je cilj spoznaja onog tko i što jesmo…
Prinuđena sam slušati te koji imaju oružje. Moj život i moja smrt više nisu čin mog odabira.
SMS-poruka mog voljenog:
„A čini se da nikog nema…“

Post je objavljen 05.03.2014. u 18:44 sati.