Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/apis

Marketing

osamdeset i četvrti dan

Već je više od tjedan dana prošlo od kad sam je ponovno ugledala. Prepoznala.
Sjedile smo u istom autobusu. Bila je na sjedištu pored 'Nasmijane', silovane pa ubijene. I ona se sjetila zatočeništva na istom mjestu. Predosjećaj u obliku krhotina uspomena iznenada je navro u bljeskovima dok sam sinoć hodala ulicom. Nagoviješta na teško objašnjiv način naš susret – s odraslom ženom koja sad prodaje tijelo. Nedostojno. Bijedno.
Zamišljam sad sebe na obali nekog mora, na pješčanom sprudu što ga zapljuskuju divlji valovi. Tako bi mi prijalo takvo popodne.
Ona moja poznanica vodi ponižavajući život. I ja bih kao ona provodila dane samo da mi poslije sveg nisu donijeli mog voljenog pa moram skrbiti o njemu.
Idem kroz život, ne znam što me čeka ni gdje ću se zaustaviti ali idem.
Valjda moju radoznalost potiče pomisao da bi i ja bila ona pa je zato želim pobliže upoznati – odlučim posjet ću je.
Jutros mi predavanje protiv protesta u klupi u parku gdje sam sjela da se odmorim sa vrećicom onog što sam kupila na tržnici održao čovjek koga već šest mjeseci srećem po gradu da nosi transparent s natpisom govori kako daje 5.000 eura onome tko ga neko zaposli.
Ona moja poznanica mi je dala adresu gdje stanuje. Otkad sam našla utočište u ovom gradu, još nikad nisam prekoračila prag ničijeg stana. Nisam se zbližila s nikim. U potpunosti sam zaokupljena skrbi za voljenog i ne želim se s nikim petljati. Dovoljna mi je vlastita tuga, a večernje šetnje su mi odušak. Pomalo me plaši, a pomalo privlači upoznati i taj krug pakla kom bih, kao što sam već rekla pripala da nije mog voljenog. Zato sam i pošla razgovarati s njom makar nisam znala o čemu jer pričati o danima što su nas povezivali nije tema o kojoj govorim s nekim.
Okrznuta opsjena.
Odlaženje je potrajalo čitav tjedan. Jedva sam skupila hrabrost i nevoljko pozvonila na vrata.
Samo jaki i hrabri rukovode se uvijek sa srcem. Kalkulacije su za slabiće i kukavice.
Pomodrjelih usana i bijelih kapaka izgledala je kao duh netom izašao iz vlastitog tijela. Kosa joj je zamaštena i prljava, a male šake stegnute. Jednom čvrsto drži kvaku kao da će poletjeti ili pasti ako je ispusti. Drugom se podbočila. Tapkala je u mjestu da ugrije noge. Iza leđa nazirao se polumrak iz kog dopire ne pretjerano glasna glazba za koju se običava reći da je narodna. Ništa posebno ili neočekivano. Činilo se da je sama u stanu.
„Smijem li nenajavljeno banuti ti na vrata?“
„Šipak nenajavljeno,“ veli otvorivši vrata da me propusti. „rekla sam ti adresu, a ti si je uzela i rekla da ćeš doći kad budeš imala vremena.“
Ne može kod mene volimo se, pa se ne volimo. Ni obrnuto. Ili te volim ili te ne volim. Nema dvojbi…
Ušla sam u stan, ali teško mi je reći nešto više jer što reći osim da smo malo prosjedile, a ja, uglavnom šuteći i bez riječi, zurila u šalicu čaja što je skuhala za me pa zatim otišla jedva izustivši da ću opet navratiti.
Ima dana kada mi se toliko ništa ne da, da je sreća što disanje ne ovisi o mojoj volji.

Post je objavljen 04.03.2014. u 20:51 sati.