Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/silvanaurbs

Marketing

Zato samo ukratko:

Riječ je o jednom od najvećih slikara kraja 19. i početka 20. stoljeća Vlahu Bukovcu iz Cavtata, pravim imenom Biagio Faggioni, koji je iz relativno siromašne obitelji, u nadi da će postići poslovni uspjeh u tuđini, otpremljen kao jedanestogodišnjak iz svoga doma.

Taj dječarac, uz mnogo tegoba i odricanja, stjecajem okolnosti, prirođenoj snalažljivosti i radišnosti te bogom danoj prirođenoj darovitosti, ali i uz pomoć fortune, postat će svjetski poznati slikar.

Njegova biografija je bogata iznenađenjima i obratima o čemu bi se moglo mnogo pisati. Uzimam slobodu istaknuti tek neke crtice iz tog burnog životopisa, koje se ne nalaze u internetskim i drugim prikazima o njemu ili su spomenute bez detaljiziranja.

Pišući svoj životopis sam je sve to sažeo tako ilustrativno a bez ilustracija u živopisno djelo s jednostavno istkanim crticama svoje dugovječne svakodnevice na 160 stranica zanimljivog štiva.

Pisao ga je bez zadrške, pritaje ili uljepšavanja da se čini kao da piše izmišljenu romansiranu priču o nekoj drugoj osobi i to za neku ekraniziranu prigodu.
Držim kako ovom djelu ništa ne nedostaje baš za eventualnu ekranizaciju, ne dokumentarca, nego filma, jer je to istinita priča.

Vjerujem da bi i bez dorade bio mnogo zanimljiviji, cjelovitiji, a uz to i poučan od većine domaćeg i stranog ekraniziranog smeća kojim nas zapljuskuju producenti i scenaristi s malih i velikih ekrana.

I nakon 92 godine od njegove smrti, a pisao ga je gotovo do pred sam kraj života, ona je ostala živopisna priča, podjednako zanimljiva kad opisuje gotovo avanturističke, ali tegobne detalje svog djetinjstva i mladosti, kao i svoj dio života umjetnika.

Moj život, kako je naslovio svoj životopis, posvetio je „Ženi i djeci svojoj, gnijezdu svome.“

Životopis je objavljen je u Zagrebu u izdanju Književnog Juga, 1918. u recenziji je Iva Vojnovića, koji će o Bukovcu ovako napisati:

„Vlaho Bukovac jest doista veliki umjetnik, jer je u neobuzdanoj radosti stvaranja dao narodu i svijetu ono što ne prolazi nikada, a to je ono što je vidio, što je umio i što je ljubio – ali je još veći, jer je uz to a i uspkros toga bio i ostao uvijek: dobar i svoj.
Pročitajte ovu priču, pa mi recite nemam li pravo!“


Na Kraljevo 1918. Ivo Vojnović

Djelo je doživjelo i ponovljeno izdanje, 2003. godine.




Post je objavljen 04.03.2014. u 10:30 sati.