Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/apis

Marketing

osamdeset i prvi dan

Nisam ja tužna što sam ja iz nekog drugog svijeta. Tužna jer moj svijet nije njihov svet.
Što može utažiti glad za dobrotom?
Šteta baš, a mogla sam imati ljepše uspomene.
Kad poharaš stvarnost i njegove oblike, a zbog drske bezočnosti koju upoznaš, klecaju ti koljena i kajanje.
Poljube nam srca, makar samo jednom, i onda taj otisak usana nosimo do kraja života.
U mislima obnavljaš pustinje što niču za tvojim nesigurnim koracima.
Ne odustajem ni kad mi drugi kažu da je nemoguće. Sve je moguće, samo upornost. Umorna sam od vlastite upornosti.
Zaboraviš vidljive znakove stvarnosti, a obmana postane melem za dušu.
Pravi prijatelji prepoznaju tugu i prije nego što im je ispričaš.
Raskrinkavanje laži je mrlja krvi na istini. Oholost nevjerice širi se nad njom poput ubojice.
Legenda kaže da je postojala žena koja nije bila u pravu
O, kako samo znamo biti nježni kad se na kraju puta u nepoznato pojavi nešto nama zgodno i prihvatljivo kao lepršava haljina u izlogu...
Želim najjače što mogu.
Zar se tad ne prepustimo sanjarenjima i zaboravimo na otrovne strelice kojima su nas gađali?
Uradiš sve što je do tebe i opet nije dovoljno, opet čekaš.
Mirimo li se sa svijetom krvareći?
Ili je nesanica ili se ludilo vratilo. Da, to je opet zavladalo ludilo, a ne nesanica.
No u toj je patnji radost nesebično nadvije nad žrtve nevidljiva krila i ubija naše buđenje.
Izbrišeš stara razočarenja samo da napraviš mjesta novima. Djeluje malo maloumno.
Maloumno je to što sam u mislima ponovno odlutala ui onu večer kada smo stigli u logor.
Riječ: 'razmjena' u času našeg dolaska zvučala je umirujuće i gotovo uvjerljivo.
Ne valja raditi sve za svakoga.
Osjetile smo olakšanje u činjenici da je putovanje gotovo.
Jedan smiješak, nesvjestan svog postojanja, otkriva tajnu ranog proljeća.
Stigle smo na kraj puta pa, makar to štala ili svinjac na imanju preuređenom za prihvatni logor, konačno ćemo se odmoriti. Sudeći po riječima žena, odahnule su. Mogu protegnuti noge. Čini se dobitak. Dobitak? U jednom jedinom danu očekivanja su svedena na najmanju moguću mjeru: na golo postojanje. Na kraju opake pustolovine preobražavamo se u čistu radost i otkupljujemo oskvrnute uzdisaja za čarima bez kojih ne možemo.
Životno je važno da vam pojmovi u glavi ostanu bistri, i da vas riječi ne zavedu.
Kao i žene oko mene, bez riječi liježem na betonski pod. Opet se pojavljuje dojam da u tom što ljudi čine ima nekog dubljeg smisla. Izgleda mi da samo ja ne mogu dokučiti razlog, ali…
Idem lagano i pažljivo gledam u pločnik, ne bih li ugledala neko izgubljeno vrijeme.
Je li ta užasna slutnja zato jer ništa drugo ne objašnjava?
Mislim da ću se odjenuti kao klaun. To me uvijek malo "podigne"…
Iako sam naučila promatrati zbivanja oko sebe i izvlačiti uglavnom točne zaključke, u novoj situaciji odlučujem se ponašati poput većine žena i ničim se izdvajati. Po prvi put se skrivam u gomili. Jedino po čemu se razlikujem je da sam svega svjesna.
Snove mi ne mogu oteti.
Dok ležim na golom betonskom podu, hladnoća mi ublažava žeđ. Noć je. Kroz otvor ispod krova prodire blijeda mjesečina. U velikom svinjcu, gdje su nas smjestili, nema prozora pa toplina iz tijela prekriva usnule vrućinom kao debeli pokrivač.
I onda odjednom shvatim: bila sam romantična, pa sam odrasla.

Post je objavljen 01.03.2014. u 21:36 sati.