Barem jednom godišnje nas se obavijesti kako se u Hrvatskoj malo čita, kako građani Hrvatske malo čitaju i kupuju knjige. Onda ispadne da manje od pola stanovnika pročita barem jednu knjigu godišnje. Pa onih koji čitaju u prosjeku berem jednu knjigu mjesečno ispadne po nekim istraživanjima oko 10%.
Od tog broja oduzmimo one koji čitaju stručne knjige, publicistiku raznu pa za beletristiku ostane još manji udio redovitih čitatelja, a i od tih veliki dio odlazi na prozu.
Koliko onda ostane onih koji čitaju poeziju? Koliko ih redovito čita poeziju? Barem jednu zbirku mjesečno.
Sigurno bi došli do vrlo malog broja, a i onda ako oduzmemo sve one koji čitaju poeziju jer su s njom profesionalno povezani, bilo da su izdavači, književni kritičari, urednici u časopisima, prevoditelji, profesori koji predaju književnost, sami pjesnici...
Koliko ih ostane? Koliko ostane onih koji čitaju poeziju iz čistog užitka čitanja poezije?
A nije ni čudo da onda nemamo pjesničke superstare kod nas. Da nisu bogati, slavni i poznati. Da ne prodaju svoje knjige u velikim nakladama. Da ih se ne pita za mišljenje o svakoj gluposti koja padne novinaru na pamet.
Rješenje je da poezija postane TRŽIŠNA KATEGORIJA, da se oko nje počmu vrtiti ozbiljni novci. Kad pogledamo druge umjetnosti one su važne jer je tržište reklo da su važne, da donose vellik novac pojedincima.
A kakve novce donosi poezija? Ne možeš je kao slike izlagati u muzejima ili u držati u sefu dok joj ne poraste vrijednost. Teško ćeš naplatiti ZAMP za slušanje poezije, slabo se nju da prodati za uglazbljivanje. Po pjesmama se ne rade predlošci za igrane filmove, ne prerađuje ih se za kazalište ili film. Ne isplati se recitirati poeziju na stadionima. Kako napuniti arenu ljubiteljima slobodnog stiha i koliko bi se piva prodalo slušačima Puškinovih stihova?
Pjesma nije muzej ili neki spomenik pa da političari na nju mogu potrošiti milijune, uzeti provizije i tvrditi da su napravili nešto važno za kulturu. Bogati snobovi slabo skupljaju zbirke poezije, poezija nije opera pa da dolaziš na nju pokazati svoju novu i mlađu ženu u njenoj novoj i skupjoj bundi.
Ukratko, oko poezije se ne vrte veliki novci. Slaba je zarada pa onda i slaba motivacija za čitanje. Nema sredstava za markentiške akcije koje bi povećale prodaju poezije i donijele pare onima što investiraju u poeziju. Sve je to pokazatelj da poezija ne djeluje na tržišnim osnovama i da u nju moramo uvesti tržišne kriterije da bi i ona zadobila važnije mjesto u javnosti i kulturi.
Novac privlači kvalitetu, a kvaliteta novac.
Moje je rješenje jest da se napravi biznis s čitanjem poezije. To bi bio najbolji poticaj za razvoj poetske misli. Želim postati poduzetnik u poeziji. Profesionalni čitatelj, da mogu od čitanja zarađivati, ostvariti značajan profit i tome zaintrigirati ljude. Gdje ima para ima i kvalitete, zer ne?
Kad drugi vide da je čitanje poezije isplativo onda će se i drugi okušati u čitanju što će potaknuti zanimanje za poeziju i donijeti novac koji donosi i kreativnost, slavu i nadahnuće.
Post je objavljen 01.03.2014. u 12:59 sati.