Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/apis

Marketing

osamdeseti dan

Što je oholije od ponosne zamisli koja nad svima lebdi i nadahnute zlobom što povremeno silazi među stvari?
Ta fina granica između podrugljive duhovitosti i čiste zlobe koju neki od vas nikad neće uočiti.
Svaki je pustolovni duh nemilosrdan i podsmjehuje se. Uvijek sumnjičav i podrugljiv. Samog sebe uvjerava da ne čini zlo. Neizmjernoj žučljivo muti pogled i truje laži ne bi li uživala u smrtnom izdisaju. Lišava život uzaludnosti.
Sanjala sam umirujući neki san. Probudim se sva u zagrljaj pretvorena
Spoznaje je razlog događanja naše stvarnosti. Postaje pothvat i poriv, a strast za promišljanjem biva pošast razbora i bunilo bistrog uma. Odjednom prestane lebdjeti, skupi krila pa se strmoglaviš ne bi li zarila pandže u vlastitu stvarnost.
Majka priroda i gola istina...mučnina, tuga, radost, sreća...pa, opet. Je l' se to zove osjećajnost il' nekako drugačije?
Otkriva se nagon grabežljivice. Rane koje ostavlja u plijenu dubinom govore o njenoj snazi. Njezin duh je orao i zmija, pandže i otrov. Svim želi gospodariti, sve posjedovati, a ako se nečeg ne dokopa sve razbija u komadiće.
Kupovina vremena je zahtjevna. Vrijeme nećete nadmudriti tako da ga požurujete. Nitko nije lukaviji od vremena.
Unatoč uopćenom objašnjenju slika mojih uspomena ta mlada osoba iz grupe još djevojčica koje, na putu u nepoznato, žamore u autobusu punom mladih žena i zatim jedne više nema… jednu od njih, kojoj nisam znala ime, susrela sam u sumnjivom lokalu iznenada, pored šanka gdje sa šalicom čaja u ruci vrebam mog uzničara. Namjeravam s njom razgovarati samo ne mogu odlučiti kad pa još neko vrijeme puštam da me rijeka prolaznika nosi dok tko zna gdje brodim u mislima.
Dobra vremena postati lijepe uspomene, a loša vremena postanu dobra životna ščola.
Možda su to pokušaji da zaboravim to što je bilo?
Nikad ne treba odustati. Uvijek treba potražiti razlog da se dalje pokušava...
Zar se može zatomiti sjećanja i izbrisati uspomene?
Ljudi se mijenjaju, a ne uspomene.
Koliko je još živo od ženske čeljadi s kojima sam zajedno ušla u mračnu, ogromnu prostoriju kad smo došle u logor i već je pala noć?
Sreća je u srcu, a ne u danim okolnostima.
A onda se u mom sjećanju zaustave autobusi na kraju šljunkovitog puta. Ispred žičane ograde. Nisko, iznad vrhova stabala obližnje šume. Pun Mjesec je obasjao stazu, dvorište i nekoliko zgrada od kojih nama najbliža izgleda kao štala. Oko nas je mrak. Crne sjene brda i zastrašujuća šuma. Čuje se muški glas. (Vojnik? Stražar?) Nekom kaže da je to mjesto gdje će nas držati za razmjenu…

Post je objavljen 28.02.2014. u 22:51 sati.