Marketing
Hiperborealni vjetrovi - Kucamo na vrata zaboravljenih blogera 11.
Nakon neponovljive avanture prilikom koje smo obrstili Island, kolega bloger Hiperborealni vjetrovi, za prijatelje Šućro Uščumlić, prestao je s pisanjem suludo savršenih putešestvija na svom blogu. Našao sam ga i zamolio za koju riječ...
Oš mi dat intervju za blog, ono, di si, šta ima i tako to...
Na svašta ti tračiš svoju mladost. A sad bogami i moju. Ili bar ono što je preostalo od iste. Ma neka, ako te netko plaća za to... Cijena je uobičajena; ćevapi s lukom, pivo i blowjob. Ne nužno tim redoslijedom, ali može i simultanka. Dapače, preporuča se.
Onda prvo BJ, da smrdim po luku! Šućro je pisao blog Hiperborealni vjetrovi, da to je onaj luđak iz unutrašnjosti Kine, koji bi prvi slobodni vikend sjeo u vlak i zaprdio do neke nikad zamišljene azijske pripizdine. Dobro, Doktore, gdje te je sudba odvela nakon Wuhana?
Iz South Norwooda (tik do Croydona) - pazi sad šoka, natrag u Wuhan!
Ako ćeš bit tako izdašan, vratit ćeš se u Rakov potok dok obavimo intervju... Je li istina da si u Engleskoj zarađivao za život seleći daždevnjake? Kako je bilo živjeti tamo nakon pet godina Kine?
U principu jest. Dosadno brate.
Zašto? Ima posla, vole strance, žene, alkohol, a slobodno vrijeme?
Nakon Kine, Europa je po defaultu dosadna. Ali pridonijela je tu i činjenica da prenašanje vodozemaca, guštera i nutrija - nije baš najunosniji posao na svijetu. Što pak u kombinaciji s činjenicom da ni London nije baš najjeftiniji grad na svijetu limitira dostupnost nekih sadržaja koje isti nudi.
Kako je piti u Wuhanu, birtije, dućani, tulumi?
Ne. Samo Shaokao! Night market na Rvackom.
Objasni, ali kad ćeš sjest, nemoj mi s planine ove sakate sms-ove slat
Po danu ulica ili pločnik. Nema ništa, dosadno. Onda uvečer odjednom niotkud isplaze van ljudi s kolicima natovarenim svime i svačime. Rastegnu žice sa žaruljama za rasvjetu. Postave plastične stolce i sklopive stolove. Razvuku šatre ako je zima ili kiši. Nalože roštilje, naulje wokove, iznesu meso, ribe, povrće, rezance, tofu... gajbe piva. Pa negdje pred zoru fajrunt. Sve pakiraju, odvoze i opet prepuštaju ulice i pločnike dosadnom dnevnom životu.
Ima li razlike radni dan, ili vikend? Kako to da se opet vraćaš na mjesto zločina?
Uglavnom ne. Uglavnom poradi znanstvenog istraživanja. Naime htio sam u kontroliranim uvjetima utvrditi kako loš kineski alkohol utječe na moj organizam u ovim, poznim, godinama. Preliminarni rezultati: alkohol mi i dalje paše, ma koliko loš bio, jetra zasad i dalje funkcionira u zadovoljavajućoj mjeri, ali mamurluci su bolniji no što su bili (barem koliko me mutnjikavo sjećanje služi), i cuganje dvije noći zaredom (a nekmoli više od toga) više nije opcija.
Što se pije u Wuhanu? opiši nama laicima. Ideš opet preplivati Yangtze, ili si i za to prestar?
Ovisi pije li se s Kinezima ili sa strancima. S potonjima se uglavnom pije pivo, tu i tamo kapne kakav tequilla shot ili nešto egzotičnije. S Kinezima, ako su mlađi, pije se pivo, ako su stariji, pije baijiu, odnosno rakiju od riže. Ja u ladici radnog stola držim jingjiu. Zimi. To mu ga dođe kao kineski pelinkovac, samo nije sladak i nije toliko gorak. Meni kolege (mlađi) obično kažu da je to piće za starkelje. Meni paše. Ne znam treba li iz toga izvlačiti kakve zaključke ili ne. Plutanje nizvodno mi s godinama zapravo ide sve bolje. Mogao bih.
Kakvo je wuhansko pivo, obzirom da Kinezi proizvedu i količinski popiju najviše na svijetu? Možeš ga usporedit s našim?
Uzmi Pan. Flašu. Istoči u posudu od litre ili više. Nalij vode u flašu. Ne skroz do vrha. Istoči u tu istu posudu. Otprilike si dobio okus wuhanskog piva. Mada bi vjerojatno imalo malo previše hmeljast okus i ne bi uglavnom bilo napravljeno od riže. Mislim da to donekle objašnjava zašto ga popiju najviše na svijetu.
A hrana? Što ti je falilo u Engleskoj, što bi ponio iz Hrvatske?
Pa u Engleskoj se uglavnom sve može nabavit. Falili su mi suhomesnati proizvodi dok nisam skužio da u poljskim dućanima imaju apsolutno iste stvari kao i kod nas. A tek suho meso u estonskom dućanu... Kupovao sam sarmice u konzervi u turskom supermarketu. I neke bosanske poluparizere. Al halal. Slabo... U Kini mi je nekad najviše falio sir i grah s kiselim zeljem. Na kraju sam otkrio da i oni imaju neku vrst poluukiseljenog kupusa pa bih si to onda povremeno kuhao. E da, i fileke sam si ponekad skuhao, al špek ipak nisam našao, pa su bili samo fileki. U ovoj šihti se zasad pokazuju pozitivni rezultati mog dugogodišnjeg pokinežavanja, te mi uglavnom ništa ne fali. Zasad još uvijek uživam u kineskoj hrani i izbjegavam restorane sa zapadnjačkom. Ajde, zamirisao mi je pršut neki dan, i to bih definitivno ponio s vjekovnih ognjišta.
Intervju ćemo morati nastaviti drugom prilikom jerbo sada nižepotpisani ide proslaviti svoj povratak u Wuhan nakon mjesec dana izbivanja. Plan je da se ne bude mamuran sutra, ali ne obećajem ništa, pivijooo!
Post je objavljen 28.02.2014. u 11:15 sati.