Otišao je tiho kao što je i hodao pored Kupe, pored ljudi ovoga vremena, nesvakidašnje... Samo se on još sjećao tog Siska kakav je bio, Siska njegove mladosti. I svatko ga je znao dok bi prolazio uz šetnicu po njegovom dugačkom mantilu i rukama stavljenim na leđa kao da ih sapliće kako bi zaustavio tu želju za slikanjem i prepuštanjem trenutku. Dok sam hodala po šetnici susrečući se s njim uvijek sam skrivećki promatrala njegovo lice tražeći u njemu onaj život one palete, u onim borama...u onim tužnim očima. I ponekad bih ga vidjela kako hodajući sanja...
Na jednoj slikarskoj koloniji sjećam se kad mi je rekao da imam pravu akvarelsku ruku i baš me ohrabrio, jer kad ti kaže netko tko je akvarelist na n-tu potenciju to mora nešto značiti.
Kad umjetnik umre njegova djela vrijedit će više, ali ne znam mogu li od čovjeka koji ih je stvarao?
Pitam se je li vidio negdje i Sisak budućnosti.
Post je objavljen 26.02.2014. u 07:01 sati.