Početak... Kažu kako je svaki početak težak. Zato nije ni čudo što mi prsti teško pronalaze slova na tipkovnici. Kroz glavu guraju se riječi, svaka hoće biti što prije napisana, svaka želi prednost u odnosu na druge jer misle da na to imaju civilizacijsko, demokratsko, humano i svako drugo pravo. Prijetim da ću im uvesti određene sankcije, ali dobro znaju da je čovjekova potreba da ostavlja nekakav zapis, bio on na kamenu, papiru, platnu, ili pak na nekakvom blogu.
Svoj vlastiti početak ne pamtim. Dok sam gledao crtiće vjerovao sam da me na svijet donijela nekakva pijana roda. U školi naučili su me kako sam djelo rada svojih roditelja, a da je čovječanstvo nastalo tako jednostavno i tako lako, iz najjednostavnijih jednostaničnih organizama. Od čega su ti organizmi nastali nisu rekli. Dakle, tu pada teza kako je svaki početak težak...
Međutim, kad sam počeo pohađati vjeronauk došao sam do novog tumačenja postanka čovjeka i žene. Učili su me o tome kako je nas ljude stvorio Bog na svoju sliku i priliku. Moram priznati kako sam bio zbunjen, jer tako velika razlika o tumačenju našeg postanka nije mi tako lako sjela u glavu. Zato sam, još kao osmogodišnje dijete pokrenuo svoju vlastitu istragu...
Ukazala mi se prilika kad nas je škola autobusom poslala da obiđemo zoološki vrt. Ostala djeca su išla od kaveza do kaveza, a ja sam uporno stajao kod onog majmunskog. Jer, nakon što se živi svijet razvio od jednostaničnih organizama, ljudi su nastali od majmuna. Tako je barem tvrdio čuveni znanstvenik Charles Darwin i svi oni sljedbenici koji su tvrdili da Boga nema, kako je On puka izmišljotina kojom se želi manipulirati ljudskim rodom.
Ne znam koliko sam sjedio pored kaveza s majmunima, ali dobro sam znao kako se čekanje isplati. No, kad su se djeca sa učiteljima vratila natrag u autobus shvatili su da jedno dijete nedostaje. Mislim kako me ni dan danas ne bi pronašli da me nije izdao majmun. Naime, baš malo prije, radnik zoo vrta kroz kavez je samo proturio gomilu banana. Čim se malo udaljio, djelovao sam žurno i preduhitrio sam pretka. Ti idioti njema daju tolike banane a ja umirem od gladi, toliko banana ne pojedem ni kroz cijelu godinu. I još kažu kako su životinje ugrožene.
Majmun je kričao, derao se, kao da ga živog deru. A ja sam uživao jedući banane...
- Stoko jedna nedokazana, tri sata tražimo te po zoološkom vrtu, a ti si se tu zadavio tim bananama ! I još si ih oteo ovom slatkom i jadnom majmunu !!! - vikala je na mene učiteljica.
- Čekam učiteljice. - kratko ću.
- Ma, što čekaš ?
- Čekam da od njega postane čovjek. - smireno ću, dok sam dovršavao zadnju bananu.
- Ti glupo derište, za to su trebale stotine tisuća godina. Ti sve bukvalno shvaćaš. - opalila mi je takvu šamarčinu, nakon koje se upalila svijećica u mozgu. Kad te neko šamarima želi nečemu naučiti onda taj pribjegava sili i nasilju, od laži želi učiniti istinu, i želi svoje poglede života i svijeta nametnuti drugima.
Sjedim pored računala i čekam da se priča sama počne pisati, ali neće pa neće. Možda moje računalo nije napredno toliko da samo umjesto mene napiše nešto, a danima sjedim i čekam...
Koliko čekao da čekao, ipak, sve ne ide samo od sebe.
Pitam se zašto mnogima smeta Bog. Zašto im nečija vjera ide na živce. Jer, ako smo u zabludi onda je velika prednost onima koji ne vjeruju. Nisu okovani glupostima, i u mogućnosti su da stalno napreduju, da vlastita saznanja pomiču naprijed.
Njihova životna i društvena vjerovanja ne želim pobijati ili ismijavati, kao što oni ismijavaju nas vjernike, ma koje vjere da mi bili.
Ali, zašto misle da njihova razmišljanja i uvjerenja jesu napredna i demokratična, da ona vode u 21. stoljeće.
Ovom svijetu treba puno više samokritičnosti, jer sve dok budemo umišljali da smo ispred svih, da naše treba biti ispred i iznad drugih, tada će se uvijek iznova rađati naša sebičnost i naše zlo, naša pohlepa i naša želja za ostvarivanjem moći i materijalnog bogastva. Možemo tim svojim idejama ili pokretima davati raznorazna imena, međutim, uvijek će se ponoviti mali, nezasitni i grešni čovjek.
I uvijek će biti onih koji će vjeru iskorištavati za svoju korist, kao što su iskorištavali komunizam, sve druge pokrete i ideje, a koji su valjda stvoreni za napredak i boljitak čovjeka, odnosno cjelokupnog čovječanstva.
Slušajući male obične ljude, gledajući njihovu sebičnost i pohlepu..., onda mi doista jesmo onaj majmun u kavezu kojem jedno veliko dijete otima njegove banane... Svrha politike je kako uzeti te banane a da on ne podigne vrisku i kričanje... Svrha raznoraznih demokratskih udruga za zaštitu ljudskih prava jest učiniti nas trajno majmunima, da nas ni silne godine evolucije ne učine drugačijima...
I zato tragam za Bogom, jer jedino sam sebe mogu prevariti !!!!
Post je objavljen 23.02.2014. u 21:10 sati.