Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/silvanaurbs

Marketing

PRVA JAVNA KNJIŽNICA U DUBROVNIKU

Bogata povijesna i kulturna prošlost Dubrovnika vidljiva je i do danas očuvana u njegovim mirima, tvrđavama, arhitekturi općenito ili u rukopisnoj, tiskopisnoj, svjetlopisnoj i drugoj baštini.

Upravo zato i iznenađuje te uvelike začuđuje istina kako je takav grad, Grad Gundulića, Držića, Stullija, Boškovića, Vodopića, Vojnovića i mnogo drugih velikana pera, dubrovačke i hrvatske kulturne prošlosti, otvorio svoju prvu javnu knjižnicu tek 1941. godine (za razliku, primjerice od Zadra u 1810.).

Što je bio uzrokom tolikog kaskanja Dubrovnika za drugim većim hrvatskim gradovima, ostaje pod znakom pitanja. Jer za ovu svojevrsnu mrlju na blistavoj kulisi kulturne povijesti Grada teško je naći neki određeni razlog i opravdanje.

Spomenut ću tek kao mogućnost te inertnosti mnoštvo bogatih privatnih knjižnice kao i bogatstva knjižnica dubrovačkih samostana (Samostan franjevaca u Dubrovniku je još prije potresa 1667. imao preko 7.500 knjiga) ili dubrovačkog liceja Collegium Ragusinum, da dalje ne produbljujem ovu temu.

Naišla sam na podatak o ideji osnivanja takve knjižnice u Gradu, kojoj bi bazu činile ostavštine privatnih knjižnica s fondom iz 16. i 17. stoljeća Na ideji se je realizacija i okončala, jer su darovane knjige samo punile prazne sanduke i u njima trunule.

Ako i nije bilo knjižnice, tadašnje tiskovine bilježe postojanje javnih štionica (čitaonica), najčešće uz ili pri nekim društvima i udrugama. Ono što se moglo iščitati bila je svojevrsna, problematičnost čitaonica iza kojih se obično sakrivala politika. (v. Nora Cervelin: Povijest Narodne knjižnice Dubrovnik od 1947-1990., Dubrovnik 1998.).
Svojevrsnu informiranost puka omogućavala je još u 19. stoljeću i jedna od prvih gradskih kavana, ona na Brsaljama poznata kao kavana 'Birimiša'. Tu se uz kavanske sadržaje omogućavao pregled i čitanje dnevnih ili tjednih tiskovina. Premalo, dakako.

U jednom od dokumenata poznatog malobraćanina o. Inočencija Ćulića (pomalo ozloglašenog, štoviše proglašenog i špijunom, ali kad je riječ o knjižnici, vrlo zaslužnog franjevca) iz 1806., nailazi se na podatak da u tadašnjem Dubrovniku postoji više od 30 velikih knjižnica To je, dakako, podatak o privatnim ili crkvenim spremištima knjiga.

Tadašnje tiskovine poput 'Crvene Hrvatske' ili 'Dubrovnika' tu i tamo spominju knjižnicu, ali se njihovi tekstovi razlikuju (što bih protumačila političkim previranjima i višestranačjem u Gradu).

Tako 'Crvena Hrvatska' (Dubrovnik, 4. 07. 1986., br. 27) navodi njezino postojanje utemeljeno na ideji 'slavenske uzajamnosti'.

Dvanaest godina kasnije tjednik 'Dubrovnik', primjerice piše Osnujmo Narodnu Biblioteku u Dubrovniku (P. Kolendić, Dubrovnik XV, 1906., br. 51, str. 1.).

Najprije moram naznačiti kao su (slično današnjoj situaciji) različite tiskovine bile stranački obojane pa im je takav bio i sadržaj. U tom svijetlu treba sagledati i ove dvije različite informacije, od koje je točna ova iz 1906., jer takvog tipa knjižnice u to vrijeme nije bilo u Gradu.

Zaslugom društva DUB (hrast, prema hrastovoj šumi u okružju povijesne gradske jezgre u povijesti, koja se u Dubrovniku nazivala dubovinom ili dubovom šumom /dub je jednina/ po kojoj je i Dubrovnik dobio svoje slavensko ime), a nakon novih bogatijih donacija ostavitelja od 17.000 svezaka u 20. stoljeću, počinje ozbiljnije promišljanje o realizaciji javne knjižnice.

DUB imenuje Kuratorij (grupa osoba koja ima voditi skrbništvo nad nekom ostavštinom) za osnivanje Dubrovačke biblioteke, 1930. (v. Dabrović: Dokumenti DUB-a, str. 3.).

Kuratorij se ozbiljno zalagao za otvaranje knjižnice i kao sadržaja u Gradu, ali i iz pragmatičnog razloga, jer su privremeni prostori s knjižnim donacijama postajali premaleni pa su se kutije neprestano seljakale po neprikladnim i neprimjerenim spremištima.

Postoji bogata prepiska DUB-ovog Kuratorija s carskim dvorom u Beogradu (Aleksandar I.) ili s upravom Zetske banovine na Cetinju.

Tek 1933. godine dobiveno je beogradsko odobrenje o formiranju javne knjižnice u Kneževom dvoru, ali je Gradsko vijeće taj dokument verificirao tek 23. ožujka 1936, a nakon smještaja knjiga u prizemlje i polukat Kneževa dvora.

Kao osnivači u Povelji koja je uokvirena i istaknuta, navode se osnivači Dubrovačke biblioteke:

Dum Ivo Pitarević,
Općina dubrovačka,
Niko Veliki pl. Pozza,
Niko dr. Lepeš,
Dum Antun Ljepopili,
Knjižnica Stjepan Radić,
Luka pl. Bogdan,
Andriko dr. Svilokos,
Društvo 'DUB'


U DUB-ovim dokumentima stoji, citiram:

„Vijeće Općine Dubrovnik, 23. ožujka 1936, činom prihvaćanja zakladnog pisma osnovalo je za vječita vremena u Gradu Dubrovniku Zakladu Dubrovačka Biblioteka.“



Ali nije baš bilo tako kako piše, osim teoretski.
Ponajprije, Zetska banovina je tek 16. listopada 1936. odgovorila blagonaklono na traženje Dubrovčana, uz naznaku kako se odobrenje daje:

„... sa svrhom da prikuplja knjige, časopise i ostale u bibliofilsku građu spadajuće predmete, te iste posuđuje.“
Zadužbinom mora upravljati peteročlani odbor imenovan od Općine.

Nakon papirnatih suglasja, opremanje i uređenje prostora i knjiga potrajalo je do sve početka 1941. godine.










U Listu dubrovačke biskupije, koji je pisao o proslavi sv. Vlaha 1941. god., stoji:

„U 11 sati svijetli Ban otvorio je u Kneževu Dvoru Dubrovačku Biblioteku, pozdravljen prije od predsjednika Kuratorija iste g. Dr. Alberta Halera. To se zbilo na Kandeloru, 2. veljače 1941.“

Iako se izrijekom ne navodi, iz konteksta novinskog članka ('Dubrava, 113., str. 4., 1941.) o programu proslave sv. Vlaha, moguće je zaključiti kako je svečanom otvorenju javne knjižice bio nazočan i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac.

Ovakav zaključak proizlazi iz činjenice što je došao u Dubrovnik kao počasna pratnja hrvatskom banu, ali i iz protokolarnog sadržaja svih manifestacija upriličenih tom prigodom kako stoji u članku 'Dubrovačka biblioteka', gdje se kaže:

„Otvaranju će prisustvovati Ban g. Dr. Ivan Šubašić. Na otvaranje su pozvani ugledni velikodostojnici iz Zagreba i ravnatelji naših srednjih škola, kao i predstavnici naših samostana“ (isti br. 'Dubrave', str. 4.).

„Pišite i o Dubrovačkoj Biblioteci, jer je ona naša osobita predileta. Za nju Dub vodi sve moguće gvere (ratove) i dopise već 10 godišta. ... Biblioteka poslije nekoliko dečenija predava se životu. U Biblioteku upiremo velike nade, jer će tamo u Dvoru kroz ona famozna Vrata milosti ulaziti mlade Dubrovkinje i Dubrovčan da danas u doba velike duševne pustoši nahrane i obogate svoj duh
...“ (Djela osvjetljavaju putove novih generacija u potpisu A.B., 'Dubrava' br. 113, 1941, str. 23.)

Vrata milosti, kako se zovu bočna južna vrata ispod kolona s korintskim kapitelima u predvorju. Naziv je stečen još u doba Republike, jer su na ta vrata dolazili gladni po osnovne namirnice, osobito u vrijeme opsada Grada ili drugih nedaća. U taj prostor i kroz ta vrata ulazilo se u prostor Biblioteke.


Otvarajući ovu prvu dubrovačku javnu knjižnicu, piše 'Dubrava' u sljedećem broju (114, 15. veljače 1941.), ban Ivan Šubašić (a u toj prigodi poklonio je jedan primjerak prijepisa Gundulićeva 'Osmana' s posvetom), naglasio je:

“Malo je međutim u nas gradova koji se po svojoj duhovnoj moći i po svojoj riznici kroz vjekove sabiranog duhovnog blaga mogu u kulturnoj akciji biti na prvom mjestu kao Dubrovnik. ... Dubrovački građani i danas se sustavno i žilavo trude da budu dostojni potomci svojih velikih pređa. I ova biblioteka sa čitaonicom novi je dokaz toga, ona je svjetionik i rasadište znanja, koji će obasjavati blagotvornim svijetlom sve ljude od kolibe do palače.““

U broju od 1. ožujka 1941. 'Dubrava' (115, 15. veljače 1941.), navodi kako je Dubrovačka Biblioteka uz Statut u kojemu stoji:

„Dubrovačka biblioteka se ne smije nikad i nikamo prenositi izvan Dubrovnika, te ostaje uvijek svojina Grada. Nju se ne može niti darovati niti prodati, ni u cjelini ni u najmanjim njenim dijelovima.“ donjela i „Poslovni red o unutrašnjem radu Biblioteke“ (javno objavljen već u istom broju lista uz potpis Alberta Halera, predsjednika Kuratorija).

Upravni odbor Biblioteke sastojao se, prema Statutu, od 12 članova od kojih su dva morala biti predstavnici DUB-a.

DUB se bavio i problemom smještaja i arhivske građe, posebice onog starijeg najugroženijeg dijela pa je i taj dio prenesen u nove prostore Biblioteke. Prema pisanju nepoznatog autora u listu 'Dubrovnik' od 30. prosinca 1906 (god. XV., br. 52., str.1.), stoji:

„... među tim masu starijih publikacija i odlomaka rukopisa možete svagdano naći u mesarnicama i pod stolovima starijih dućana ... čini po nas sramotnu ulogu hratije za umotavanje.“

Povijesno-politički arhiv Dubrovačke Biblioteke uz materijalnu i moralnu potporu DUB-a, otvoren je bez posebne svečanosti 15. ožujka 1942.

Dvije godine kasnije, knjižni fond Dubrovačke Biblioteke postat će bogatiji za vrijednu zbirku (posebno inkunabula) isusovačkog kolegija Colegium Ragusinum.

U dokumentima DUB-a posljednji spomen na Biblioteku, tu njegovu prediletu kako navodi tadašnji njegov tajnik dr. Dabrović, bit će zapisan u prigodi iseljenja tog društva iz prostora današnje Sponze.

Prilikom selidbe sve ono vrjednije od namještaja pohranjeno je u prostorima te knjižnice, stoji u zapisniku.

Nakon toga više se nigdje uz Biblioteku ne spominje DUB, a ona djeluje prepuštena sama sebi i svojoj upravi razdvojena u dvije odvojene cjeline nazvane Znanstveni i Općepopularni odjel. Zabilježeno je kako se je promet posudbe neprekidno povećavao, tako da je remetio potreban mir u Znanstvenom odjelu, pa se iskazivala potreba i fizičkog razdvajanja.


Post je objavljen 18.02.2014. u 20:29 sati.