Pregled posta

Opaske o direktnoj i predstavničkoj demokraciji, vladavini stručnjaka i diktaturi

Najavljena je javna rasprava o obaveznom cijepljenju, povodom činjenice da sve više roditelja odbija dozvoliti cjepljenje djece.

Prekjučer sam na jednoj fb grupi napisao: »Kao neutralan, mogu reći da KJTV oni koji brane obavezno cijepljenje u javnoj raspravi mogu postići samo kontraefekt, ako nastupe u maniri uobičajenoj ovdje: svi koji ne žele cijepiti djecu su zadrte seljačine, svi koji zucnu protiv cijepljenja su neprijatelji Zdravog Razuma.«

Neki su odbili, eksplicitno ili implicitno, potrebu rasprave o javnom nastupu. Cjepljenje djece je pitanje struke, neuki trebaju slušati što im se kaže i točka. Nerijetko je tako i u drugim pitanjima.

Istovremeno se, povodom uskrsavanja institucije plenuma u Tuzli i Sarajevu, povela diskusija o odnosu neposredne i predstavničke demokracije.

Važno je imati na umu da neposredna demokracija ima puno oblika, te se nipošto ne svodi sve na plenum (zbor građana, sovjet, savjet, skupštinu). A ni "plenum" nije samo zasjedanje.

Pola u šali, spomenuo sam kako "plenum" funkcionira u Star Hollowu (gradiću iz serije "Gilmorice"): imaju doduše izabranog načelnika, ali mnoge se odluke donose na zborivam građana direktnim izjašnjavanjem. Zaista, takvi oblici odlučivanja postoje u američkim gradićima.

Realistička koncepcija je participativna (sudionička) demokracija, koja kombinira oba oblika.

Važan je proces pripreme odluka, da svi zainteresirani društveni akteri od samog početka budu uključeni (dapače potaknuti da se uključe), bez obzira na to tko je ovlašten na kraju odlučiti. To je kod nas velika mana u odnosu na razvijene parlamentarne demokracije: odluka se dugo priprema u nekom ministarstvu, neposvećeni ne mogu saznati što se kuha. A kuha se zakulisno, u lobijima ("predvorjima") i kabinetima, pod utjecajem raznih posebnih interesa (lobija).

Javnost i transparentnost pripreme odluke od početka može znatno pridonijeti kvaliteti odluka, stajališta općeg (javnog) interesa.

Prvo, time da do izražaja dođu inače marginalizirani interesi (oni kojima je teško prodrijeti u predvorja, a kamoli u kabinete). Oni koji vode proces, moraju se truditi da svi zainteresirani društveni akteri budu uključeni.

Drugo, u javnom procesu više se pažnje mora posvetiti dokazivanju da je nešto opći interes.

Odluke skupština, bilo predstavnika bilo direktno građana (radnika isl.), znatno dobivaju na kvaliteti ako se pripremaju kroz složen, ali javni proces raznih odbora i grupa, uz fleksibilnu organizaciju.

Referendumi se pak pripremaju ozbiljno i dugo. Irska je odredila da će se o istospolnom braku odlučivati na referendumu, odluku je donijela otprilike istovremeno s Hrvatskom, ali će referendum biti proveden iduće godine. To se ne lomi na brzaka.

Nadalje, šire uključivanje zainteresiranih aktera u proces (makar konačna odluka bila na nekom predstavničkom tijelu) ima korisni utjecaj da ljudi bolje shvate zašto se zapravo neka odluka donosi. To jako pomaže u procesu provođenja odluke. U procesu savjetovanja se politički lideri, kao i eksperti i drugi meritorni, moraju truditi da običnim ljudima stvari razjasne i biti otvoreni da neke strahove i kritike uvaže.

Može se puno vremena pritom gubiti i biti zamorno, ali isto je sa zakulisnim borbama u predstavničkoj demokraciji.

Zamjera se, da je masama lakše manipulirati; s druge strane, mali broj zastupnika lakše je potkupiti. (Ne mora biti sirovo, u kešu; postoje brojni oblici "kronizma", da "ruka ruku mije".)

Ako šira javnost s nepovjerenjem prihvaća odluke "države" jer ih vidi kao rezultat osionosti birokracije ili interesa moćnika, to je za društvo samo po sebi loše.

Ne mislim da je uvjerljivo osporavati direktnu demokraciju na osnovu nekih referendumskih odluka, koje se nekome ne sviđaju; i parlamenti često donose slične odluke.

Ne vidim uvjerljivosti ni u osporavanjima da "puno košta" (bilo u novcu, bilo u vremenu stotina ljudi na nekom plenumu) jer to je opća primjedba demokraciji kao takvoj: jeftinije je imati diktatora koji imenuje savjetnike i izvršitelje svojih odluka.

Suvremena demokracija je skalupljena od raznih idejnih tradicija i ad-hoc pokušaja. Ne zadovoljava baš racionalne kriterije, za razliku od elegantnih idejnih koncepcija koje preferiraju autokraciju, meritorkaciju isl..

Gornju zamjerku da parlamenti donose "pogrešne" odluke jednako često kao i institucije direktne demokracije, neki prihvaćaju, pa argumentiraju protiv demokratskog odlučivanja generalno. Jedan diskutant je napisao: »Problem s demokracijom je što su neke stvari u današnjem svijetu prevažne da bi se tijelima poput sabora dopustilo da odlučuju o njima na temelju svojih sitnih interesa i nesposobnosti razumijevanja.« To je opća zamjerka demokraciji, od prvih zabilježenih grčkih filozofa.

Ali, tko onda treba odlučivati? I još važnije: tko može reći Saboru da je neka odluka van njegovih ovlaštenja? Otkud odvlaštenje za to nekom pojedincu ili grupi?

Moguća je ograničena demokracija, gdje neko ne-izabrano tijelo ima kompetencije blokirati odluke predstavničkog tijela. Takva su ovlaštenja imali kraljevi, koji su se pozivali na božansko pravo. Danas u Iranu postoji "vijeće čuvara revolucije" (teokracija). U Kini takav položaj ima Komunistička partija.

Načelno je zamislivo imati neku vrstu "scientokracije", gdje bi neko vijeće vrhunskih znanstvenika imalo najvišu vlast.

Platon je razradio, da državom trebaju vladati najkompetentniji. Na mjesto njegovih filozofa, danas dolaze timovi eksperata uz u bitnom iste argumente i priželjkivanu moć.

Međutim, slabost koncepcije u odnosu na Platonovu jest da kod njega filozofi spoznaju ono opće, najviše, najbolje - spoznaju Istinu, Dobrotu i Ljepotu, pa su na osnovu toga homogena skupina s jedinstvenim autoritetom.

Moderni eksperti i drugi meritokrati su u svojim kompetencijama vrlo raznoliki. U procesu odlučivanja, moraju se usklađivati vrlo različita znanja i gledišta - a to je politički proces, makar svi uključeni bili vrhunski znalci, svaki u svojem polju.

Ne postoje eksperti s jedne, a laici s druge strane. U prosjeku, svi smo laici.

Nema garancije, da će u nekom odboru akademika biti postignut ideal "komunikativne racionalnosti" ili "deliberativne demokracije" više nego u Saboru ili na plenumu.

Iskustva s raznim vrstama elita, oligarhija, ekspertokracija, meritokracija ne dokazuju da su uži krugovi manje podložni odlučivati na temelju »svojih sitnih interesa i nesposobnosti razumijevanja«.

Možemo npr. reći da odluku o obaveznosti ciljepljenja treba donijeti neki tim eksperata, doktora medicine. Prvo, pojavljuje se gore spomenuti problem: nitko nije ekspert za baš sva moguća cijepiva, pa se moraju usklađivati. Drugo: postoji li garancija da je njima stalo i da će u svojim odlukama biti stvarno nepristrasno vođeni težnjom ka istini i (općem) dobru? A ne recimo osobnim profesionalnim interesima, interesima farmaceutskih kompanija, taštinama, predrasudama isl.?

Ne vidim da ima takvih garancija. zato, KJTV, najbolje što nam preostaje jest gore spomenut hibridni, zbrda-zdola tijekom stoljeća skalupljen model koji kombinira različite elemente: opća javnost, organizirana zainteresirana javnost, predstavnici, eksperti. Iritantno, ali zasad najbolji loš sustav, koji znamo.

Druga je mogućnosti rušenje demokracije i uvođenje diktature. E sad, naravno, diktatura ima raznih.

Post je objavljen 17.02.2014. u 18:49 sati.