Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/marole

Marketing

Legenda o Noriakiju Kasaiju

Dobar dio vas, dragih čitatelja, sigurno nije čuo za Tsutomua Yamaguchija, a čak i ako jest, ne zna da se dotični tako zove. Naime, riječ je o jedinom čovjeku na svijetu koji je preživio oba dvije bačene atomske bombe na Japan tijekom Drugog svjetskog rata.

Yamaguchi je bio žitelj Nagasakija, ali se 6. kolovoza 1945. našao zbog posla u Hiroshimi (bio je zaposlenik Mitsubishija), doživio bacanje atomske bombe, preživio i privremeno oslijepio na lijevo oko. Sutra se uputio kući u Nagasaki, a Yamaguchi ne bi bio Japanac, nego Hrvat, da se umjesto odlaska na posao odlučio na bolovanje. Upravo ga je u Mitsubishiju zadesilo novo bacanje atomske bombe, ali ovog puta, ne samo da se Yamaguchi izvukao živ, nego nije ni ranjen.

Svijet ga je nakon 9. kolovoza 1945. prozvao najnesretnijim čovjekom na svijetu. Legenda kaže da su susjedi koji su znali gdje se Yamaguchi sprema na putovanje, zvali svoje bližnje u te gradove kako bi ih upozorili na moguće novo bacanje atomske bombe.

Godinama poslije Drugog svjetskog rata, u Japanu se koristila nova poslovica koja je zamijenila dobro poznatu: 'Bolje se roditi bez one stvari, nego bez sreće'. Pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina u Nagasakiju i ostatku Japana govorilo se 'Bolje se roditi bez one stvari nego kao Tsutomu Yamaguchi'.

Onda su došle devedesete – Japanci su rat odavno zaboravili, Amerikanci su im postali prijatelji, posao najvažnija glavna stvar, a sport najvažnija sporedna stvar u životu - pogotovo kad je startom te dekade Međunarodni olimpijski odbor odlučio da će se zimske olimpijeske igre 1998. godine održati u japanskom Naganu. Japanci ne bi bili Japanci – nego Hrvati – da sve ne shvaćaju ozbiljno, pa kako onda neće olimpijske igre?

Sav trud i tehnološko znanje podredili su Olimpijadi u Naganu – željeli su zadiviti svijet svojim zimskim sportskim umijećem. Do početka devedesetih godina, američke i europske zemlje, smatrale su da Japanci od zimskih sportova, umiju se jedino sumo hrvati u snijegu. To nije bilo točno, jer je su žitelji Zemlje izlazećeg sunca znali iznenaditi na dosadašnjim igrama, posebice u skijaškim skokovima. Tako su do devedesetih uzeli čak četiri medalje u skijaškim skokovima, ali tri im treba oduzeti, ako ne i sve četiri. Naime, Japanci su sve svoje dotadašnje olimpijske skakačke medalje osvojili na maloj skakaonici – od toga sve tri na svojoj Olimpijadi 1972. u Sapporu – gdje su im ostale nacije pustile postolje govoreći kako male skakačke nacije skaču na maloj skakaonici, a velike na velikoj.

Stoga su fanatični Japanci, čim su saznali da su dobili domaćinstvo Igara, odlučili sve svoje snage upregnuti kako bi pred domaćom publikom pokorili svijet na velikoj skakaonici – onoj na kojoj dominiraju velike skakačke sile.
No plan se ubrzo izjalovio. Japanci ne bi bili Japanci, nego Hrvati, da nisu na posao prionuli svim silama. Umjesto da im se trud vrati u Naganu, zbog svoga nadaleko poznatog stava i upornosti, vratio im se 4 godine prije – na Olimpijskim igrama u norveškom Lillehammeru.

Japanska skijaško-skakačka reprezentacija predvođena Jinyom Nishikatom, Takanobuom Okabeom, Masahikom Haradom i Noriakijem Kasaijem došla je 1994. godine u Lillehammer kao jedan od favorita. Te su godine Japanci briljirali u svjetskom kupu, i mnogi su mislili da će pokoriti Norvešku. Ne i skakački znalci. Stručnjaci su objašnjavali da Japanci imaju strašnu tehniku i letačke karakteristike, ali da nemaju – glavu.

Ubrzo se ta prognoza pokazala točnom – Japanci su odlično skakali na velikoj skakaonici, ali se nisu popeli na postolje. Zlato je osvojio veliki Jens Weissflog, srebro Espen Bredesen, a broncu Andreas Goldberger. Najbolji Japanac bio je Noriaki Kasai – peti što nije bilo dostatno za prvu japansku medalju u povijesti Olimpijskih igara na velikoj skakaonici.

Ali i oni stručnjaci koji su kazivali kako Japanci nemaju glavu, govorili su kako nitko nema tako jaku reprezentaciju kao Kamikaze, i da će zasigurno osvojiti zlato u ekipnoj konkurenciji. Njihove prognoze opet su se pokazale točne – nakon dvije serije i sedam japanskih skakača, ostvarena je nedostižna prednost. Posljedni skakač za japansku reprezentaciju bio je Masahiko Harada. Čak i da je na zaletištu bio Eddie Edwards nitko se u Japanu ne bi bojao za zlato – tolika je bila prednost. Harada je u prvoj seriji skočio 122 metra, a za japansko zlato bilo je potrebno majušnih 105 metara. Međutim, na zaprepaštenje sviju, Harada je skočio gore od Edwardsa – mizernih 97,5 metara i Nijemci su osvojili zlato.

Harada je dugo klečao i plakao u snijegu, a Kasai i kolege iz reprezentacije nisu mogli vjerovati kakav im se peh dogodio. Iako je to bila prva japanska medalja u povijesti velikih skakaonica, bila je itekako gorka. Svi su znali da su Japanci prosuli već dobiveno zlato.

Tih je godina u Japanu kružila poslovica: 'Bolje se roditi bez one stvari, nego kao Masahiko Harada'.

Srećom po onu stvar, Japanci ne bi bili Japanci, nego Hrvati, da još jače nisu prionuli poslu. Trenirali su žestoko kao da se spremaju za napad na Pearl Harbor, a ne zlatnu medalju na velikoj skakaonici. Uz te žestoke pripreme, velika operacija sadržavala je tajni plan. Japanci moraju iznjedriti još jednog vrhunskog skakača koji će zamijeniti pehistu Masahika Haradu. A kad se Japanc uhvati posla, zna se kakvi su rezultati – rođena je nova zvijezda imena Kazuyoshi Funaki.

Nijedan skakač u povijesti nije letio tako savršenom tehnikom kao Funaki. Avionske kompanije izrađujući nove prototipe Boeinga i Airbusova kopirale su let Kazuyoshija Funakija kako bi svoje zrakoplove dovele do savršenstva. Čovjek se naposljetku prošetao velikom skakaonicom osvojivši zlato. U drugoj seriji za svoj je skok zaradio čiste dvadesetice od svih pet sudaca. Japanci napokon imaju prvo olimpijsko zlato na velikoj skakaonici u povijesti.

Željeli su potpunu osvetu za Lillehammer – moraju biti zlatni i u ekipnoj konkurenciji. Ali prije samog natjecanaj dogodio se veliki problem – ozlijedio se Noriaki Kasai, pa je mjesto u japanskoj reprezentaciji opet dobio tragičar iz Norveške – Masahiko Harada.

O ne, govorili su Japanci pred početak natjecanja. No Harada ne bi bio Japanac, nego Hrvat, da uz tehniku skakanja, nije popravio i glavu. Na kraju balade, bio je jedan od junaka velikog japanskog trijumfa u ekipnoj konkurenciji u Naganu. Japanci su osvojili dvostruko olimpijsko zlato i nitko im više nije mogao reći da nisu velika skakačka nacija. Jedini koji je ostao malo tužan tim raspletom bio je ozlijeđeni Noriaki Kasai – već je zašao u kasne dvadesete i teško će se pružiti prilika za novo olimpijsko odličje, a kamoli zlatno.

Na prijelazu u novi milenij, u Japanu je kružila izreka: 'Bolje se roditi bez one stvari, nego kao Noriaki Kasai'.

Kako je novi milenij odmicao izreka je postala svakodnevna i uobičajena. Kasai je iznova i ponovo svake godine dolazio na Novogodišnju turneju, pa svako dvije godine na Svjetsko prvenstvo i Olimpijadu, ali medalje su bile daleko kao Funakijevi skokovi u Naganu.

Na Dalekom su istoku svi prestali vjerovati u Kasaija. Bio je predmet podsmijeha – jedini koji je vjerovao da bi Kasai mogao uzeti toliko željenu medalju u pojedinačnoj konkurenciji na olimpijskim igrama bio je Tsutomu Yamaguchi – čovjek koji je sada bio u dubokoj starosti.

Yamaguchi je vjerovao, da ako se dovoljno trudiš i nešto želiš da možeš postići sve – recimo preživjeti bacanje dviju atomskih bombi. Jedini je on vjerovao da Kasai može preživjeti dva bacanja s velike skakonice tamo daleko dole na dolinu koja će mu ostvariti snove.

Počinje sezona 2009./2010. – u veljači 2010. su olimpijske igre u Vancouveru i 94. godišnji Yamaguchi je svjestan da je to posljednja šansa za 37. godišnjeg Kasaija. Ali Noriaki toliko katastrofalno skače tijekom te sezone da ni optimistični Yamahuchi – čovjek koji je preživio sve atomske bombe bačene na čovječanstvo – više ne vjeruje u čudo. Ovoliko dugo ostao je na Zemlji samo kako bi vidio Kasaija na pobjedničkom postolju. Početkom 2010. Yamaguchi zna da Kasai neće nikad u životu osvojiti pojedinačnu medalju na Igrama i prepušta se Budi – 4. siječnja 2010. godine Tsutomu Yamaguchi napušta ovaj svijet.

I nije pogriješio što je umro – Noriaki Kasai na olimpijskim igrama u Kanadi ostao je potpuno nezamijećen. Koliko je sljedeće 4 godine bio neprimjetan pokazuje i izumiranje poslovice o sreći i Kasaiju. Svi su na njega potpuno zaboravili.

Stoga Japanci u drugom desetljeću 21. stoljeća imaju izreku: 'Bolje se roditi bez one stvari, nego kao Kinez pa da radiš u tvornici za Zapadnjake'.
Kasai u međuvremenu ruši rekorde po broju nastupa, srušio je svjetski rekord za skakače poviše 40 godina – u Planici je skočio 221,5 metara – ali sve je to daleko od olimpijskog postolja.

Ali Kasai ne bi bio Japanac nego Hrvat, da tako lako odustaje. 2014. stižu nove olimpijske igre u Sočiju, a Kasai čim je sletio u Rusiju izjavljuje kako mu to neće biti posljednje igre u životu. Ovo su mu, tek sedme, po čemu je također postao rekorder.

Japanci ga gledaju kao maskotu i smiju mu se: „Jest ovaj Kasai smiješan, pravi je Zapadnjak. Njemu je važno sudjelovati na Olimpijadi, a ne pobijediti. Da je nama Japancima nastupanje na prvom mjestu, ne bismo uopće sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Mi smo bili sigurni da ćemo pobijediti!“

Na redu je olimpijsko natjecanje u Sočiju na velikoj skakaonici. Eno tamo je gore na zaletištu, limun-žuto skakačko odijelo, to može biti samo starac - Noriaki Kasai. Još prije točno 20 godina osvojio je jedinu svoju olimpijsku medalju u životu – u vrijeme kad se velika većina njegovih današnjih suparnika nije ni rodila, u vrijeme kad je Japan bio prva rupa na ekonomskoj svirali Dalekog istoka, u vrijeme kad još nije bio potpisan Daytonski sporazum zbog kojeg 20 godina poslije bijesne prosvjedi u Bosni i Hercegovini.

Kasai se zalijeće, baca poput atomske bombe sa skakaonice, leti daleko, daleko, daleko, daaaaaleeeeeeeko – jebote led ako nije najdalje u prvoj seriji. Jest, najdalji je – Kasai je dosegnuo nevjerojatnih 139 metara i drži prvo mjesto. Svi su gori od njega do zadnjeg skakača prve serije – Poljaka Kamila Stocha.

Stoch se zalijeće, dalek je i on, čini se da je dosegnuo Kasaija – da, i on je skočio na 139 metara, pričekajmo na trenutak suce i ostale parametre nedavno uvedene kao važno, ako ne i najvažnije pravilo skijaških skokova – visina zaletišta, brzina vjetra, temperatura zraka, vlažnost ruskih teta, daljina Kaspijskog jezera, broj dlaka na Putinovoj glavi – iiiiii, prvi je. Kamil Stoch je prvi nakon prve serije s nešto malo manje od tri boda prednosti pred Kasaijem.

-Jebem li ti ova nova pravila skijaških skokova - misli se na onom svijetu Tsutomu Yamaguchi koji olimpijsko skakanje posmatra iz onog poznatog tunela na čijem kraju se prostire ogromna božanska Svjetlost. Yamaguchi je navukao zastore na tunel da ga Svjetlost Bude, Konfucija i Isusa i ostalih velikana, ne ometa dok gleda prvu seriju skakanju u Sočiju gdje bi Kasai mogao napraviti još luđu stvar od – recimo preživjeti bacanje dviju atomskih bombi na Hiroshimu i Nagasaki – osvojiti olimpijsko zlato s 41. godinom.
Počinje druga serija olimpijskih igara na velikoj skakaonici – ludilo vlada i u Rusiji, i u Japanu, ali i na onom svijetu – po prvi put u povijesti duša, gore u onom svjetlosnom tunelu ne vlada sklad i spokoj, već nervoza Yamaguchija – nema veze što je stari Tsutomu prekinuo svoj krug reinkarnacije, on hoće da i Kasai prekine svoj ukleti krug ne osvajanja pojedinačne medalje na Olimpijadi.

Eno ga gore, visoko na zaletištu – u onoj sunce-žutoj odori svijetli kao božanska Svjetlost koju je Yamaguchi zavjesom na trenutak umirio – hoće li Kasaijeva glava izdržati ili će ga zajebati kao Haradina?

Kreće, odraz, skok, letiiiiiiiiiiii, prema Sočiju, Tokiju, Pearl Harboru, daaaalek je, opeeeet je daaaaaalekkkkk - 133 i pol metra. Jedan od najdužih skokova druge serije, pričekajmo suce i ostale izračune – brzinu vjetra, vlažnost Pussy Riota, broj zatvorenika u Sibiru puta naoružanje jahte Romana Abramovića dijeljeno Oleg Deripaska – i prviiiii je, Noriaki Kasai je trenutno prvi – ima skoro četiri boda više od Slovenca Petera Prevca.

Na zaletištu je ostao samo Kamil Stoch. Poljak opet leti daleko, jako daleko, pravi je nasljednik Adama Malysza, ali čini se da nije dosegnuo Kasaija. Nije, zaista nije – kraći je od njega za cijeli metar - 132,5 metra skočio je Poljak. Pričekajmo na trenutak ocjene sudaca, i one još važnije stavke – udar bočnog vjetra, udar Putina na pedere, isporuku plina Ukrajini, aperkat šefa oporbe Klička.... – i prestigao je Kasaija za mali 1.3 bod.

-O jebem li ti nova pravila skijaških skokova – urla Tsutomu Yamaguchi po Vječnosti – Kasai je bio najduži od svih gledajući oba dva skoka, a nije osvojio zlato. A jebem li te nepravdo!

Nered je u Tunelu, Yamaguchi razbija zavjesu, dolazi duša generala Douglasa McArthura da ga smiri.

-Uvijek nakon nekog čuda koji zadesi Daleki Istok, bilo to srebrna medalja Noriakija Kasaija ili bacanje atomskih bombi, dolazi taj Douglas McArthur da smiri nas Japance – misli se Tsutomu.

Duša McArthura sa sunčanim naočalima i raskopčanom košuljom prilazi Japancu da potpišu primirje, te ga tješi rječima.

-Ovo što je Noriaki Kasai osvojio srebrnu medalju na Olimpijadi s 41. godinom nevjerojatnije je od predaje Japana u Drugom svjetskom ratu prije bacanja atomskih bombi – reče mu američki general.

Yamaguchi se nasmije.

-Luđe je ovo nego preživjeti vaše atomske bombe.

Potom se zagrle i odu skupa gledati proglašenje pobjednika. Mlada Ruskinja predaje srebrnu medalju starcu Kasaiju, cijeli svijet plješće Noriakiju, a Japan rađa novu izreku: 'Bolje se roditi bez one stvari, nego ne vidjeti dodjelu medalja s olimpijskog natjecanja u Sočiju na velikoj skakaonici'.


Post je objavljen 17.02.2014. u 10:47 sati.