Prije četiri godine, na famozno Valentinovo, kupila sam svom tadašnjem zakonitom , drvo. Drvo, kojeg posade u nekoj dalekoj afričkoj zemlji, radi povećanja broja drveća. Drvo sadrži i poruku. I napisala sam tada, nježnu, divnu i poetičnu poruku, svojstvenu sebi.
Maštala sam, kako ćemo jednom, u nekoj daljoj budućnosti, kada drvo naraste veliko, kao i naša ljubav, koja će s godinama, postati još veća, otići u tu daleku zemlju, vidjeti drvo.
Posaditi drvo, za mene je divna stvar. Pa čak i ovako, virtualno, za plemeniti cilj.
Mislila sam kako će biti baš predivno vidjeti drvo, razgranato nakon tolikih godina, veliko i uspravno.
Mislila sam da će sigurno divno rasti, sa tom porukom punom ljubavi.
Bila sam poput curice, koja se toliko veselila, njegovoj očekivanoj reakciji.
Sigurno će biti dirnut. Ne kupuju mnogi, onima koje vole, drvo u Africi.
Nije bio baš oduševljen, mojom originalnom idejom poklona.
Tada sam već slutila, da vjerojatno nikada, nećemo otići pogledati svoje drvo.
Ja sam dobila ogroman buket cvijeća i prsten. Mirisalo je jako na prevaru. Svaka latica, imala je taj miris krivnje. I kraja...
I mislila sam danima i noćima, na to divno drvo, koje sam kupila nekome, koga sam voljela jako..
Otišao je ubrzo, odnoseći sve moje vizije o lijepoj budućnosti, trgajući moje snove, kao što dijete trga papir na komadiće.
Dugo sam skupljala komadiće sebe po hladnim pločicama orošenih suzama.
Dugo sam tražila svoje riječi, stihove..Sebe..
Sigurna sam da mu ona nikada nije kupila drvo u dalekoj afričkoj zemlji. Sa najljepšim stihovima..
Prošlo je mnogo vremena .Pitam se koliko je naraslo to drvo, puno očekivanja, puno ljubavi..Puno želje i nježnosti..
Znam da je u njemu cijela priča desetljeća jednog života.
Znam da više nikada nikome neću kupiti drvo.
Osim sebi..
Sa najljepšom porukom svijetu..
......
Ne volim Valentinovo.
Dan kada smo ljubav sveli na čokoladu, ruže kojekakvih vrsta i banalnost kiča.
Zašto smo "gospođu ljubav" zajedno sa "gospođom romantikom" prodali tako jeftino?
Vjerojatno postoje još rijetki "Wertheri" koji pišu divne stihove i cijeli život vole jednu ženu, romantičari novog doba, koji još posjeduju taj neki, duh nježnosti i pažnje. Koji ljubav žive, a romantika im je nekako u krvi.Možda postoje, mada ja još takvog nisam zasad upoznala.
Jesmo li u svijetu, kojeg pokreću novac i seks, izbrisali ljubav i napravili od nje trik za jedan dan?
Jadna ljubav. Ta svemoćna sila, pokretač svijeta, ne može se natjecati sa ovim drugim kategorijama. Ali ja ipak, svemu unatoč, možda utopistički, naivno i nepopravljivo romantičarski, mislim da ipak ljubav, a ne novac ili seks...makes the world go round...
Pomišljam na svoje drvo. Sigurno je naraslo nakon četiri godine.
Sada ga smatram spomenikom sebi. Uspomenom da sam unatoč i usprkos, voljela jako. Da zadnjeg.
I razmišljam, kako ću ga možda ipak, jednog lijepog dana, otići vidjeti...
I svakako ću posaditi jedno za sebe...
Post je objavljen 13.02.2014. u 11:42 sati.