"Zar ne volite pisati pisma? Ja volim, jer to je otmjen način da čovjek ne radi ništa, a da osjeća da je nešto postigao."
Ernest Hemingway
Snijeg se prilično brzo topi što znači da se možemo pripremati za poplave i nadati se da će nas ipak zaobići. Nije više hladno,a temperatura na plitičkoj sceni grada je sve veća i veća.
Svašta se nadogađalo u našem gradu u poslijednje vrijeme, uglavnom su na blogovima napisani postovi i komentari o tome, pa ću samo neke od njih ovlaš spomenuti.
Na kraju su blogeri bili najaktivniji i najviše komentirali nepravilnosti u gradu i društvu. Blogeri to rade u slobodno vrijeme, nisu za to plaćeni, a to što su anonimni ne smatram manom niti ih zbog toga ne treba cijeniti ni poštovati (takav komentar o tome da anonimni blogovi ne zavrijeđuju pažnju je bio na facebooku nedavno).
I dalje smatram da blogovi općenito nemaju veliki utjecaj na našu političku scenu (barem smatram da moj blog nema, ostali ogulinski blogovi ipak imaju više utjecaja) i eventualne promjene na njoj, ali su bar o svemu tome pisali, dok su nadležni i oni koji bi prirodom svog političkog položaja trebali o tome i jače i žešće pisati i pričati, uglavnom šutjeli ili progovorili kad je već strauja došla, led se otopio i sve se vratilo u kakvu-takvu normalu.
Gradonačelnik nam je svojom plaćom dospio na naslovnice, ispada da ima plaću veću od gradonačelnika Karlovca (da bar u nečem Ogulin prednjači pred Karlovcem). Pošto je gradonačelnika izabrao narod, on plaću dobija prema aktima koje je doneslo gradsko vijeće koje je isto tako izabrao narod, pa onda to što gradonačelnik, tri njegova zamjenika i jedan pomoćnik kojem se pomaže da dočeka penziju, koštaju grad onako otprilike 4-5 000 000kn u 4 godine nije za osuđivati, samo koriste priliku.
Narod htio, narod dobio.
Možda u doba Bechtela to nisu bili tako značajni novci, iako je 5 mil kn uvijek 5 mil kn, a proračun je više nego dvostruko manji no u to doba.
Još uvijek nema službenog izvještaja o tome što se dogodilo sa restoranom na Sabljacima. Što samo potpiruje sumnju u cijelu priču u koju su izgleda upleteni vrlo moćni interesni krugovi, kada se ni nakon toliko vremena ne zna tko je i zašto spalio jedan od simbola Ogulina i tolike ljude ostavio bez egzistencije.
Vjerovati da je došlo do samo zapaljenja je jednako uvjerljivo kao da je radijator zapalio arhivu gradskog suda jedne zimske subote.
Grijanje u zgradi Robne kuće i Vijencu (Naselju) Ive Marinkovića je drastično poskupilo. Građani su se pobunili, gradonačelnik je odvojio jednu nedjelju popodne da ih sasluša, ali po onom pojeo vuk magare nisam baš shvatio da će doći do nekih promjena.
Ispalo je da nadležne službe lažu gradonačelnika i da mu podvaljuju neistinite podatke i nezakonite odluke koje on potpisuje (opet je podržao stavove koje je opozicija već iznosila da su gradske službe neprofesionalne i nesposobne), a on je svojim izjavama pokazao da uvažava i stavove opozicije.
Kao i obično, svaka strana ima svoju priču, barata svojim činjenicama, a krajnji izgovor je EU, koja ne dozvoljava da jedna firma pokriva gubitke u jednoj svojoj djelatnosti prihodima koje ostvaruje u drugoj. Ispada da je odvoz smeća tako profitabilan, da je mogao sufinancirati grijanje sve ove godine sa skoro 50%.
Pa je sad pitanje, ako više ne sufinancira, jer ne smije, je li to znači da će socijalno osjetljivi gradonačelnik donesti odluku da se cijene odvoza smeća smanje?
Kad već plaćamo najskuplju vodu u županiji?
Led je napravio ogromnu štetu, i gradonačelnik je od župana zatražio i dobio proglašenje elementarne nepogode, nakon što je to zatražio SDSS kao bivši njihov koalicijski partner. Lijepo ako je to bio okidač koji pokazuje da gradonačelnik želi saslušati ideje i kad ne dolaze iz negovih redova (ali gledajući njegovu listu, jadna li je, od malo koga tamo je i mogao kakvu suvislu ideju dobiti). Zašto je čekao do tada, valjda on zna.
Opet na tragu stavova opozicije da ne može sam upravljati gradom, jer službe koje su trebale učestvovati u nekim aktivnostima na ublažavanju šteta nisu funkcionirale, među njima ni ono famozno vijeće za prevenciju, ali ni ostale službe pod njegovom direktnom ingerencijom.
Sramotan medijski odnos prema Ogulinu, o kojem sam u više navrata pisao pokazao se i ovom prilikom, jer se izvještavalo iz doslovno svake vukojebine o problemima sa ledom i snijegom, ali o Ogulinu ni riječi. Kao da ne postojimo. Radio Ogulin nije emitirao program, grad je bio bez struje više od 24 sata, ali izvan Ogulina to nikoga ne zanima niti je zanimalo.
Možemo reći da smo izolirani od ostatka Hrvatske, a sada smo bili i bez struje.
Kako mu je Vijeće za zaštitu potrošača na čelu sa vječnim ogulinskim zamjenikom gradonačelnika zabilo nož u leđa oko grijanja, sada su mu i ostale nadležne službe otkazale poslušnost. Još kao kruna svega, opozicijski SDP, čije je stavove u nekoliko navrata i sam u svojim nastupima zastupao, traži njegovu ostavku.
Što ga ostavlja samim, ima pomoćnike kojima ne vjeruje, savjetnika koji čeka penziju, gradsko vijeće koje mu je manjim dijelom nesklono, a većim je uz njega pod pritiskom vlastite stranke i opskurnih strančica koje su im se prilijepile zarad ugodnih sinekura u nadzornim odborima i malim komadićem slasnog kolača vlasti.
Makar mislim da će to njihovo traženje ostavke naići na isti odjek i polučiti isti rezultat kao i gradonačelnikovo pismo premijeru.
Jer koliko premijer pokazuje suptilnost u odnosu prema medijima i političkim protivnicima, ali i neistomišljenicima, isto to pokazuje i gradska vlast prema opoziciji i njihovim prijedlozima, iako u posljednje vrijeme gradonačenik to ponašanje mijenja, podržavajući njihove stavove u nekim pitanjima.
Što me dovodi do toga da od početka samostalnosti u Hrvatskoj imamo samo dvije vlasti, jednu veleizdajničku, pljačkašku, nepotističku i nesposobnu, i drugu koja je samo nesposobna, uz natruhe nepotizma i nesnalaženja u odnosima sa javnošću. Jedna je punila javna poduzeća i državne institucije svojim nesposobnim ljudima i pokrala što se dalo pokrasti, druga nema hrabrosti za rezove, nego u ta i takva poduzeća dovodi još svojih kadrova i vatru gasi benzinom.
Na žalost, treće opcije trenutno nema, i gledanja u susjednu Bosnu i paljenja zgrada i destruktivne demonstraije očajnog i razočarano naroda (bez obzira na nacionalnu pripadnost) dovedenog do ruba egzistencije i očekivanje da se nešto takvo dogodi kod nas je političko i ideološko sljepilo, iz kojeg ništa dobro neće izaći. Ove demonstarcije ma kako moćno izgledale su u stvari nemoć da se išta učini i promijeni regularnim i legalnim putem, jer oni koje je narod izabrao (a svaki narod u pravilu je izabrao pripadnike iz vlastitih redova). Nade da će to biti početak balkanskog proljeća su iluzorne.
Jer sve da se vlast kod nas i sruši na nelegalan i nedemokratski način, tko će doći i što će zateći, ogroman dug, neefikasnu državu, loše upravljana javna poduzeća u kojima radnici imaju nerealno dobre kolektivne ugovore i nezasluženo uživaju?
Jasno je da je situacija loša, da su vladajući pogubljeni i pomalo bezidejni, jasno je da nas je opozicija u to dovela i da nema ideja što napraviti, osim pljuvati po vlasti, ali treće opcije i ljudi koji bi vodili zemlju nema.
Tko će preuzeti odgovornost za zemlju?
Možda bi bilo vrijeme za vladu nacionalnog jedinstva, ali opet je pitanje s kojim ljudima. Trebaju nam stručni, časni i pošteni ljudi, sa vizijom i idejama.
Zar biste zaista vjerovali i sudbinu zemlje prepustili onima koji su zemlju opljačkali i premrežili od vrha do dna podobnima, i čije dugove ćemo vraćati generacijama?
Nedavno je bila sjednica Sabora na kojoj je bilo prisutno slovima i brojkom četiri (4) zastupnika. Što samo pokazuje koliko im je stalo do časti koja im je ukazana,a koliko do onoga što ta čast sa sobom nosi i koliko im je stalo do samog naroda.
Možda i bolje da se uopće ne sastaju, i onako od njih ništa konstruktivno ne dolazi.
Jasno je da smanjenje njihovih plaća neće spasiti državu, ali će pokazati zrnce socijalne osjetljivosti, a onda im možda to može biti argument da se krene raskrinkavati neuporedivo veći broj ljudi u javnoj upravi i državnim poduzećima koji su jednako, ako ne i blje plaćeni od njih a uglavnom ne rade ništa (dakle rade kao i većina saborskih zastupnika, a plaeni su još i više)
.
Kad Jadranka Kosor svojim istupima i stavovima postaje draga i simpatična, onda je jasno da je sve otišlo k vragu što se tiče politike u nas.
Jedino rješenje je da dođe MMF, i da napravi neophodne rezove, koje nitko drugi ne želi. Pa će se pokazati da država može biti i te kako dobar gospodar, kada ne zapošljava po babi i po stričevima, nego upravlja imovinom kao nečim što je posudila od svoje djece, a ne naslijedila od svojih roditelja (da parafraziram moto pokreta zelenih o Zemlji).
Ovaj predugačak uvod, u kojem sam rekapitulirao samo dio naše svakodnevice, poslužio je samo da spomenem drugu epistolarnu aktivnost našeg gradonačelnika.
Očito je dolaskom na tu, u našim okirim vrlo moćnu funkciju, pobudio u njemu spisateljski talent (ipak je rođen podno Kleka, inspiracije naše najveće spisateljice bajki i najpoznatije sugrađanke Ivane Brlić Mažuranić), pa je suočen sa mnogim problemima koji ga pritišću i vidom koja mu je došla do grla, otvorio dušu, naoštrio pero, te uputio još jedno pismo.
Ovaj put, odlučio se osim vlastitim savjetnicima i podanicima, za koje se pokazalo da baš u njih i ne može imati povjerenja, pojačati načelnicima Saborskog, Plaškog, Josipdola, Tounja, Perušića, Brinja, Brod Moravica, te gradonačelnicima Vrbovskog i Otočca.
Inspiraciju je, kao i svaki umjetnik, pronašao u našoj okolici i svakodnevici, u odluci o racionalizaciji sudova u Hrvatskoj, kojom Ogulin, nakon svega ostalog, ostaje i bez Općinskog suda.
Što ta mjera točno znači, hoće li sud u Ogulinu ostati fizički u Ogulinu, ali će potpasti pod nadležnost Karlovca, ili će se i fizički preseliti u Karlovac, nitko još uvijek ne zna. To je jedna od onih odluka za koju je nemoguće dobiti nečije jasno očitovnanje.
Pa iako bi zdrav razum nalagao, da će se samo upravljanje istim preseliti u Karlovac, a da će Sud ostati u našem gradu, gradonačelnik je, ponukan nekim prethodnim iskustvima, svjestan onoga što sam i sam na blogu mnogo puta pisao, ai što je općenito prevladavajuće mišljenje kad se naš centar županije spomene u gradu, da nam Karlovac radi o glavi, ovaj put uz pomoć Zagreba, krenuo od pretpostavke koja bi u normalnoj zemilji bila van zdrave pameti,a to je da će se Sud fizički preseliti u Karlovac.
Ne krivim ga, u ovoj zemlji apsurda, sve je moguće, pa i takva idiotarija da se sud fizički u potpunosti preseli u Karlovac.
Pismo vrijedi pročitati:
Otvoreno pismo skupine gradonačelnika i načelnika ministru Miljaniću
Znajući za komunikacijske i socijalne vještine i suptilnost premijera, a pretpostavljajući da bi produktivnije bilo uputiti pismo nekom tko je zadužen za konkretno područje, ovaj put se odlučio pisati ministru pravosuđa Orsatu Miljaniću.
To je jedan od onih ministara za koje većina ljudi, u koje se i sam ubrajam, ne zna niti kako izgleda, niti kakav je karakter, kakvo mu je znanje i kako mu ministarstvo funkcionira. Ako je hrvatsko sudstvo odraz funkcioniranja ministarstva pravosuđa (presude Rončeviću, Polančecu itd.), onda jao si ga nama, ali možda je adresa ovaj put dobra, jer su suci mnogim presudama pokazali da su skloni pogodovati kršiteljima zakona i da ne mare previše za pravdu.
Pa možda ministarstvo odluči pogodovati predstavnicima malih i zaostalih sredina u njihovim zahtjevima.
Nisam ljubitelj otvorenih pisama, jer ako se o nečemu želi raspraviti sa nekim, to treba ostati između te dvije strane, pa je to gradonačelnik mogao napraviti u tišini, i onda izaći sa rezultatima u javnost .
Ovako, kao pjesnik što ne vjeruje u vlastite stihove, objavio je pismo javno, s ciljem da pokaže da je nepšto poduzeo. IStini za volju, opet na internetu, prejudicirajući da je velika većina područja o kojima piše informatički pismena i opremljena.
Obzirom na gradsku upravu i veliki broj ljudi u njoj raznih profila i znanja i struka, mogao se gradonačelnik bolje pripremiti.
Preambula pisma je patetična, i kreće od 1000 godina opstojnosti hrvatskog čovjeka na ovim prostorima.
Nakon toga, skače na Domovinski rat i gubitke i razaranja na ovim prostorima, rekao bih drastično ih umanjujući, i umanjujući značaj ovih krajeva ne samo u ratu, nego i u tome da je ovaj dio Hrvatske dokazao da Hrvati i Srbi mogu živjeti zajedno i da se ne gledaju samo preko nišana.
Pa se onda opet vraća u 1893. godinu, upozoravajući ministra da je tada formirano u Ogulinu nešto što bi odgovaralo sudbenom stolu.
Pa se onda vraća na sadašnjost, i poziva ministra da preispita donesenu reorganizaciju, navodeći argumente na tragu toga da će se sud fizički preseliti u Karlovac i što će to značiti za 50 000 stanovnika ovog područja.
Opet ponavljam, to fizičko seljenje je protivno zdravom razumu, ali kod nas nije nemoguće, pa dajmo za pravo da na tragu toga gradonačelnik puše i na hladno.
Usput se poziva i na reformu sudova iz 2010. godine za koju kaže da nije polučila očekivane rezultate (ako se ne varam, tada je na vlasti bila gradonačelnikova stranka, opet puše u isti rog sa gradskom opozicijom).
Na kraju opet malo patetike, i zahtjev da se formira za sve navedene gradove i naselja jedinstveni sud u Ogulinu, i zahtjev da ih ministar primi kako bi mu elaborirali cjelokupnu problematiku.
Na stranu to što se iskreno nadam da pismo nije ni potrebno, i da racionalizacija neće značiti ukidanje suda već samo dijela ovlasti (ograđujem se, možda hoće), na stranu to što je pismo trebalo nekoliko puta pročitati kako bi se ispravile određene pravopisne pogreške i pismo učinilo čitkijim, mislim da se za pisanje trebalo puno bolje pripremiti, manje patetike a više brojki.
Patetika nad je ovamo dovela, ona nas neće spasiti.
A da okrenemo malo pilu naopako, i da se vratimo ne u tako daleku prošlost, već recimo u doba formiranja sadašnjeg teritorijalnog ustroja Republike Hrvatske, u 1992. godinu.
Možda je u ovom pismo mogao gradonačelnik navesti koliko je tadašnji Sud u Ogulinu pokrivao kvadratnih kilometara i koliko je stanovnika gravitiralo tom sudu?
Pa je mogao gradonačelnik navesti i u to doba koliko je bilo ukupno zaposlenih u tadašnjoj općini Ogulin i samom gradu Ogulinu, a koliko je bilo zaposlenika same općine Ogulin.
A koliko je sve skupa u svim nabrojanim gardovima i općinama bilo zaposlenih, a koliko ih je sada, kolika je tada bila uprava u njima, a kolika je sada.
Pa neka se i ti podaci usporede.
Bilo bi dobro da se za to pripremi, i da to elaborira.
Jer dotaknuo je, opet na tragu gradske opozicije, ali i onoga što većina naroda misli, gorući problem naše države, a to je golemi, neefikasni državni aparat koji vapi za kompletnom racionalizacijom, a ne samo racionalizacijom sudova.
Jer moglo bi se dogoditi da mu netko nasapuna dasku, pa da ga zaista pozove na taj sastanak, i onda mu postavi tavka pitanja. I da se onda postavi teza, koju i sam u pismu postavlja, a to je da će postojeće racionalizacije, " dovesti do potpunog, ali sigurnog, gašenja i samih gradova i općina".
Jer, čemu će nam sve te silne općine, koje nemaju nikakva prava niti ovlasti, niti koje mogu organizirati ono za što su jedinice lokalne uprave i samouprave zadužene na svom terenu. Da ne govorim da za svoje golo funkcioniranje, svoje plaće i troškove, troše većinu proračuna. A ako im se ti proračuni smanje ukidanjem statusa brdsko-planinskog područja, pokazat će se da se zaista moraju ugasiti.
Pa ćemo konačno dočekati da nam bude kao u Sjedinjenim američkim Državama, ali ne u smislu da smo bogati i da nas je briga za sve ostale, već da da kao i Detroit, i naši gradovi proglase bankrot.
Jer dok sud u Ogulinu mora postojati radi zaista širokog područja koje pokriva, koje su realne postavke da moraju postojati općine Saborsko, Plaški, Josipdol, Tounj?
Neka se stanovnici tih mjesta ako čitaju ovaj post ne naljute, ali što su to oni dobili izdvajanjem iz bivše općine Ogulin (osim onih kojima je netko profesionalno zaposlen u tijelima lokalne uprave i samouprave). Mogu li oni u svom mjestu dignuti osobnu ili putovnicu, mogu li dobiti vozačku, mogu li obaviti i jedan iole bitan posao vezan uz državnu administraciju? Ili za sve to moraju ići u Ogulin?
I to nije samo problem Ogulina, nego cijele Hrvatske.
Do 1992. Hrvatska je imala 104 općine, sada ih je 479.
Pa možda netko kaže našem gradonačelniku da je u pravu, da zaista potpisnici ovog pisma dolaze iz mjesta koja kao administrativne jedinice ne bi ni trebale postojati. Jer to zaista više nije moguće financirati iz realnog sektora.
Jer, ako mu to ne kaže ministar, doći će netko iz MMF-a, pa će srezati troškove javne uprave i samouprave na način da će potpisnici ovog pisma trčati i moliti da ih se ukine, da ne bi završili stazama Detroita.
Ako se pusti Karlovcu da odlučuje što će biti sa svima njima, ukidanje će biti najblaža moguća mjera.
A ako se bude odlučivalo u Zagrebu, jedina nada nam je da nas, kao i mnogo puta do sada, zamijene sa Gospićem.
Na današnji dan 1600. Vatikan osudio Giordana Bruna na smrt, 1725. umro ruski car Petar Veliki (Petar I Aleksejevič), 1828. rođen pisac Jules Verne, 1920. na referendumu u Švicarskoj muškarci odbili dati pravo glasa ženama (dobile su ga 1971.), 1931. rođen glumac James Dean.
Post je objavljen 08.02.2014. u 16:55 sati.