Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/mirela-laso

Marketing

Poglavlje četvrto – dio prvi

Pustim laganu muziku i mogla bih pisati o poljupcima do ranog jutra, ali umjesto toga ja opisujem svoju posjetu podrumskim prostorijama Vukovarske bolnice gdje se prikazuje život nekoliko stotina ranjenika i bolničkog osoblja tijekom višemjesečne okupacije grada tijekom jeseni 1991. godine.
Mogla bih opet o poljupcima, ako ste za, recimo unutrašnja strana zgloba ruke, tamo gdje ostaje trag parfema, divno mjesto za ljubiti.
Ovčara... imanje sasvim obično, slična tisućama drugih, desetak kilometara jugoistočno od Vukovara za koje se ne bi ni znalo da se 1991. nije dogodila da postane masovna grobnica, mjesto gdje su ubijeni ranjenici i medicinsko osoblje iz vukovarske bolnice. Njih 263.
Žmiriš i prčiš usne, zamisliš muziku i pratiš njen ritam poljupcima.
Dok nas sa zida promatraju iskrene, začuđene, nedužne oči, ne može se ne pomisliti kako su se osjećali toga hladnog dana kasne jeseni? Kome su uputili zadnju misao, čije im je ime zamrlo na usnama?
Ne zanemarujte činjenicu da postoje i gornja i donja usna, ne samo čitava usta. Ljubite ih pojedinačno, kao omiljeno voće.
Zatim Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata, najveća masovna grobnica u Europi nakon II. svjetskog rata. 938 bijelih križeva, svaki za jednu žrtvu ekshumiranu ovdje. Čitava generacija, mladost Vukovara…
Poljubac među lopatice na leđima je rijetko opuštajući.
Tako je jedan bogalj (kome su obje ruke odrezane u laktu, a on tužno zvekeće protezama presvučenim crnom kožom) pokazivao snimke i film haračenja što se odvijalo nakon.
Ako niste nikad nekog probudili u sred noći poljupcima, vrijeme je da to sad uradite jer ne postoji ljepše iznenađenje od toga.
Taj bogalj s objema odsječenim rukama, govorio je jednolično, mehanički, da su ti barbari pristigli sa istoka primitivni, moglo bi se reći ljudožderska plemena nimalo uljuđena te da žive u zoni sumraka čovječnosti, da se stalno opijaju rakijom, a ženke otimaju kao skupocjen ratni plijen za iživljavanje…
Najljepše je kad nekog tko spava probudiš poljupcima, pa dobiješ osmijeh i on ti vrati poljupce nazad.
Ondje, među onim izlošcima gdje crno-bijeli izlošci boje krvi znače nekog mrtvaca prerezanog grkljana ili kundakom zdrobljene lubanje, tamo gdje se živopisno predočava svjedočanstvo mržnje i nasilja, tamo gdje je spomen na žrtve za nama nepoznate božice.
Poljubac u otvoren dlan ima posebnu draž. Ljubiš nekoga po liniji života.
Tada sam se u jednom trenutku prisjetila na susjedu Katarinu koju su davno nekoć prozvali ' kiss me Kety', tu nasmijanu ženku mladog oficira JNA, kojeg su, ne znam zašto, – valjda zbog šaljive dvosmislenosti anglicizama što je djevojčicama na pragu puberteta izgledalo kao zgodna slagalica dok su promatrale romantičnu ljubavnu priču u vlastitoj ulici – mužjaka te ljubavne priče nazvale su my Month Mr. Good (čitaj: Majmun Mrgud).
Svi koji ljube srcem predivno se ljube, a svi koji ljube tog nekog Iz ljubavi se najdivnije ljube. Nema tu znam, ne znam.
A nemojte se, molim vas, štrecnuti što sam gledajući dokumentarac o predaji vukovarske bolnice Veselinu Šljivančaninu – koji je u nedjelju 17. studenoga 1991. godine bio oficir sigurnosti u Prvoj gardijskoj motoriziranoj brigadi JNA – pomislila na tepanje 'moj Mjeseče Mrgude' i povezala izvjesne podudarnosti u odnošenju sa posve različitom oficirskom pojavom koja odudara majoru Veselinu Šljivančaninu sa jednim drugim oficirom JNA kojeg usmena predaja pamti pod imenom 'Majmuna Mrguda'.
Ili ljubi da se od poljupca zatreperi ili nemoj ljubiti.
Djed i pradjed tog romantičnog pustolova 'Majmuna Mrguda', prema kazivanju moje majke bili su partizani koji su došli s oslobodilačkom vojskom u prethodnom, drugom svjetskom ratu u moj rodni grad pa je tako u njegovo slobodarsko srce doslovno tekla oslobodilačka krv onog našeg slavnog hajdučkog junačenja po šumama i gorama koja se premetnula, štono se veli, iz opanka u cipele uzornih drugova koji uživaju privilegije jer su zaslužili da žive bolje od drugih obzirom na osobne zasluge u stvaranju društva u kome su svi jednaki.
Nema zabušavanja kad su poljupci i zagrljaji u pitanju. Ne smije ni biti. Odgojen u duhu komunizma (kako i samo ime veli "zajednički život", uređenje besklasnog društva u kom nema osobnog vlasništva jer je sve zajedničko) 'Majmun Mrgud' je po prirodi bio bolećiv i krhak kao da su njegovi preci potrošili svu životnost roda svoga.
Ništa ljepše od pogleda u usne, prilaska tik kao da daješ poljubac ali držiš se na sigurnom odstojanju i stojiš na milimetar, gledaš izravno u oči dok taj neko ne diše.
Resila ga je još jedan nedostatak u svojstvu svojih predaka, naime nije bio nimalo buntovan već vrlo poslušan ako se izuzme da je u potaji čitao ljubavnu poeziju, a od pjesnika je najviše cijenio Federicoa Garcíau Lorcau.
Ne treba odmah ljubiti, tek kad počne ubrzano disanje, tada je pravi trenutak, tada je poljubac za pamćenje. Gledaš u oči i čekaš.
Stoga ne čudi da je postao nepopravljivo romantičan što nikako nije bilo u skladu s porodičnom tradicijom i pozivom za koji je školovan. I još je nešto bilo proturječno barbarskom podrijetlu njegovih korijena: žena je za njega bila 'nadzemaljsko' uzvišeno biće dostojno ljubavi i obožavanja, a ne tamo neki izmišljeni Bog koji je ionako posve izgubio svoju ulogu, prepustio državnoj vlasti da određuje zakone i običaje po kojima će biti određeni međuljudski odnosi te odlučuje o životu i smrti.
Onda ljubiš uši obilazeći usne, ljubiš jagodice, oči, obraze, bradu, ali ne i usne. Iščekivanje je čarolija poljupca.
Ali on ionako nije bio sklon dubokoumnom promišljanju već više sanjarenju i zato je posve prirodno da je kao takav uzimao zdravo za gotovo sve podobnosti koje su mu pripale obzirom na porodične zasluge proleterskog revolucionarnog puta.
Jedan od najnježnijih poljubaca je onaj ispod podignute kosu u vrat otpozadi.
Ali i to je vrijeme prošlo i došao je trenutak kada se sve olabavilo, društvo više nije živjelo u prvobitnoj stezi trideset godina nakon rata, više se nije žestoko opiralo različitostima i državna je vlast postala blagonaklona prema dobrodušnim pojavama, a više nije prevladavala neimaština.
Kad ljubite, ljubite pošteno, temeljno, polako, tako kakvu ljubav želite neka je. Takve poljupce nikad nitko neće i ne može zaboraviti.
Ali čemu bi o tome uopće razmišljao 'Majmun Mrgud' kada je on čitavu svoju mladost proveo bez nekog velikog jada, a onda se zaljubio i oženio nadzemaljsko biće ' kiss me Kety' pa su zatim oni bili toliko sretni u svom braku da su svako poslijepodne prolazili kroz park držeći se za ruke, sjeli za časak na klupu ljubeći se kao dva goluba pa zatim s rukom u ruci otišli do gradske kavane kao vječno mlad i zaljubljeni par.





Post je objavljen 03.02.2014. u 18:56 sati.