Pregled posta

I Dunav laže

Još jučer nisam znao da i Dunav laže.
Još jučer nisam znao da ću pisati danas post.
Još jučer nisam znao ni na kraj pameti da bi mogao biti taj naslov u postu.
Al to je bilo jučer.

Što hoću reći?
Pa hoću reći da slučajnosti ne postoje, da svaki dan upoznajemo sebe, da zapravo nikog uistinu ne poznajemo, jer učimo i otkrivamo i sami sebe.
To je sve već stara priča.

Ali bitne su emocije.
Vjerovatno svi ljudi imaju emocije, makar znamo nekad reći da neki ljudi nemaju.
Znam da imaju, samo ih neki ne žele ili ne mogu pokazati.
Neki možda ni ne znaju da ih imaju.
Ja ih imam valjda i previše.
Ali ne bojim se reći ili priznati kad nešto volim ili ne volim.

Kako u ovoj pjesmi kažu, koju sam zapravo prvi puta čuo na domjenku koji smo imali u firmi, odnosno jedan mali dio firme-..I Dunav laže....



Pjesma mi je ostala u uhu, i kad sam je čuo naježio sam se, pjevao, a ne znam riječi.
Ali tamburaši su je iznjeli sa toliko emocije da je to bilo "strašno".
E sad, da li bi meni ta pjesma ušla i ostala u uhu da sam je čuo na radiju dok nešto radim po kući !?
Sumnjam !
Ali određene stvari u određenom trenutku čine čuda, odnosno daju nam neku energiju, napajanje, ali sa emocijama.
Ti isti tamburaši (iako nisam do sad volio baš takve vrste bendova) su svojom emocijom i energijom svaku pjesmu učinili posebnom.
Puno puta sam slušao razne bendove u živo, jer i moj otac je cijeli život svirao u bendu, i uvijek je bila ta emocija bitna.
Uvijek sam to vidio, kad netko nešto radi iz gušta, ili kad netko nešto radi iz koristi.
Osjeti se to.
Moj stari je naprimjer pričao kako je sa 15 god iz malenog sela otišao u svijet trbuhom za kruhom, jer su kao djeca zaista bili siromašni.
Pogodite što je kupio za prvu plaću ?
Kupio je akustičnu gitaru, makar nitko od njegovih nije bio nikada muzičar.
On je tu želju imao u sebi i iako će biti gladan on je mora kupiti.
Još uvijek svira na njoj.
Učio je sam doma, ležeći na krevetu na leđima i prsti su mu krvarili, nije znao note, nitko mu nije ništa pokazao.
Znao je vježbajući i zaspati sa gitarom u rukama.

Moramo znati da tada nije bilo ju tjuba i ostalog.
Ali bilo je emocije i krvavih prstiju. I ljudi su to osjetili, moj stari je emotivac i svira sa velikom ljubavlju, a slučajno i paraleno s time i svojim poslom je nama kao djeci osigurao sve što nam je trebalo.
Naravno da ima i onih koji nešto rade slično, ali bez emocija, i to se po meni ne može mjeriti sa iskrenom ljubavlju.

Znamo reći i za razne sportaše, lako njima, zarađuju, ali ne vidimo mi taj rad i trud u pozadini, te krvave prste i razna odricanja.

Zato ako laže Dunav, lažemo i mi.
Lažemo npr. i kad kažemo da nam nije bitno da li netko čita naš blog.
Bitno nam je, dobro možda ne jako bitno ali lagali bi kad bi rekli da nam to nije drago.
E sad, da li netko piše isključivo zbog emocije, iskrene ljubavi prema pisanju ili ipak piše iz nekih drugih razloga.
U to neću ulaziti, iskren sam pa priznajem : drago mi je kad vidim da netko čita što pišem i kad komentira, ali isto tako znam da pišem isključivo zato jer to volim, to je moja ljubav, to su moje emocije.
Evo iskopao sam negdje po kutijama neke svoje priče (iz godine 2001.), tada nisam bio u virtualnom svijetu, ali želja za pisanjem priča bila je oduvijek u meni.
Kad bih vidio nekad samo jednu sliku odmah bi mi došla neka priča......

I priča bi krenula, ljepile bi se slike, pisao tekst, sve se uvezalo.....



Tako da neke stvari jednostavno ne možete izbaciti iz sebe, neke emocije ili osjećaje.
Sada je drugačije vrijeme, pa sve ide lakše, lakše slikaš, lakše poljepiš slike, ali ljubav i emocija je ista.....


Nije mi ni tada bilo jako važno hoće li se nekome svidjeti moja priča, nisam to radio zbog nekog drugog, radio sam to jer to volim, ali naravno da mi je bilo drago da se netko nasmijao tome, netko pohvalio a netko je rekao da je bezveze.
Sve to je nebitno, bitna je ta ljubav prema nečemu.
Tad nije bilo ni cool listi, ni top ni flop. A blogme ni danas to za mene nije bitno.
Bitan mi je taj osjećaj postavljanja priče, i to je istina.
Nemam razloga lagati.

Kad sam jednom davno imao želju nešto slikati, naslikao sam upravo kuću moje pokojne bake, tu istu kuću gdje je moj stari krvavih prstiju vježbao gitaru....


Isto je to bio meni dobar osjećaj ,kad nešto stvoriš, napraviš.
Naravno da kužim da nisam slikar, ali to me baš briga.
Kad je baka prvi put vidjela sliku pitao sam je da li zna što je to naslikano ?
Ona je odgovorila : pa kak ne bi znala !? To je moja kuća.
I meni je to bilo dovoljno, ispunio sam svoju želju, a i razveselio sam baku.
Sad je tamo asfalt, kuću nitko baš ne posjećuje, ali imamo je kod mog starog obješenu kao podsjetnik.

Imao sam i želju da obojim zidove i stari ormar u sobi gdje sam bio kao mlađi.
Sad je u toj sobi moj netjak, ali tigar iznad kreveta još je tamo.....


Ima tamo i labudova po zidovima, i jezera ,planina.
Po ormarima likova iz crtića.
Sve su to bile stvari rađene s ljubavlju i guštom, baš kao što su to radili i tamburaši jučer.

Post je objavljen 01.02.2014. u 11:20 sati.