Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/silvanaurbs

Marketing

VELIKA TREŠNJA, 1667. ili prvo katastrofalno uništenje Dubrovačke Republike

Dana 6. travnja pred sam Uskrs, 1667. godine silovito se zatreslo cijelo područje Dubrovačke Republike. Potres magnitude 7,3 stupnja prema Richteru u nekoliko trenutaka velebni Grad pretvorio je u ruševinu.

A osvanuo je taj šesti travanj 1667. kao i svaki drugi, samo još jedan miran i tih proljetni dan. Grad uobičajeno prepun žitelja onih bogatih i siromašnih – život svakodnevni.
I toga dana kao i prethodnih mu, krenula su čeljad na svakodnevne obveze ili svatko svojim poslom.

Knez dubrovački (knez je inače biran samo na rok od jedan mjesec prema Statutu), već je bio u dvorskoj kapelici na jutarnjoj molitvi. Nitko nije očekivao što će se u jedan tren zbiti, kakva će ga zla kob zadesiti. A ono što se zbilo, trajalo je tek nekoliko sekundi i uništilo gotovo sve što je rođeno mukom, radom, novcem i ljubavlju kroz stoljeća –
velika trešnja - potres.

O točnom vremenu potresa neću nagađati, jer podaci se razlikuju, ali uglavnom, zatreslo se je tog jutra negdje između 7 i 9 ura.

More se nekoliko puta povlačilo u dubinu kidajući vezove usidrenih lađa u gradskoj luci i odnoseći ih sobom, kako bi ih pri povratku svaki novi veliki val razbijao o obalu.

Rušili su se krovovi bijelih gradskih palača, crkava, a što je najtragičnije ispod tih ruševina umirali su ili stenjali tražeći pomoć i spas umirući ljudi.

Neki podaci govore kako je na području Republike od potresa nastradalo 5000 ljudi. Josip Lučić, primjerice piše kako je smrtno nastradalo 4000 građana. A kad je riječ o građanima za zaključiti je, kako je toliko poginulih bilo u samom Gradu.


/Grad prije trešnje 1667./

Kao i uvijek, podaci se razlikuju, jer se na različitim mjestima navode različite brojke, premda svakako treba uvažiti činjenicu kako je bilo koji navedeni broj na svaki način označavao golemi gubitak žitelja Republike. Jer što pomisliti, primjerice, na često pročitanu izreku o prepolovljenom broju stanovnika na taj kobni 6. travanj 1667. godine? Ništa! Teško je i zamisliti takav užas, strahotu, pomor, uništenje. A riječi su suvišne.

Poznato je, a tu su podaci ujednačeni, kako je od sedam članova Malog vijeća ostalo na životu samo njih troje.
Knez je također poginuo.
Izginula je ili prepolovljena vlasteoska vladajuća klasa, klasa nositelja vlasti te aristokratske Republike, a uz njih i veliki broj puka svih staleža grada i prigradskih naselja.

U Gradu je vladalo bezvlašće, a horde pljačkaša su pustošile nesmetano po razvalinama. U tom pljačkaškom pohodu, kako kažu kronike, izjednačeni su bili Morloci (Vlasi oni preko granice) i preživjeli pučani - sami stanovnici Grada.

Potres i rušenje uzvitlao je strahovitu prašinu koja je zastrla nebo svojom gustoćom pa zakrila Grad nebesima, a Gradu sunce.

Oganj iz komina u porušenim domovima, pretvorio se u buktinju što je lizala mire i hvatala se drvenih greda, stropova i rogova preostale armature krovova, šireći svoje plamene jezike po cijelom Gradu. Harao je duga četiri dana uništavajući i one ostatke što ih je za sobom ostavila trešnja.

Negdje sam pročitala kako su između ruševina tekli zlatni i srebrni potoci u blizini crkava i bogatih palača, premda je to po mom sudu, pretjerani opis kataklizme, katastrofa koja ga je zadesila nesumnjivo je bila nesagledivih razmjera.


/Vatreni jezici nakon potresa 1667./

Rijetko da je koji objekt bio pošteđen. Među takve spada Crkva sv. Vlaha (koja je izgorjela tek u požaru početkom 18. stoljeća, a današnja barokna, sagrađena je između 1706. i 1715. Jedino što podsjeća na onu staru sakralnu građevinu iz 14. stoljeća je kip sv. Vlaha koji na dlanu drži onakav Dubrovnik kakav je bio prije ove katastrofe).


/Očuvani kip sv. Vlaha/

Pošteđena je također Sponza, Crkva sv. Spasa, te djelomično franjevački i dominikanski samostan.

Porušena je prijestolnica Republike, Knežev Dvor, zatim dubrovačka prvostolnica Sv. Marije iz 12. stoljeća, mnoge crkve i samostani uz vjekovno stambeno i graditeljsko nasljeđe – sve je nestalo je u prahu i pepelu. Ostale su također tek uzdrmane i uznemirene, ali ne i srušene dubrovačke tvrđave i zidine. Zato je tvrđava Revelin brižnim i poštenim građanima poslužila kao privremena riznica onih djelomično spašenih, a trešnji i ognju otetih vrijednosti Grada, što su ga negda svrstavali uz bok značajnih kulturnih europskih centara kulture. To što je izvučeno iz ruševina ili spašeno od ognja bili su tek pabirci blaga jedne civilizacije koja se gradila i skupljala stoljećima. Nekolicina pribranih i snalažljivih građana, čim se smirila prva sveopća panika i pomutnja, stala je na kraj bezumnoj i grabežljivoj pljački ostatka ostataka ili tek raritetnih primjeraka sjajne prošlosti bogatog Grada.

Dakako, izgubljeno se nikad nije moglo niti se je nadoknadilo.

Iz pepela je, relativno vrlo brzo došlo do pozitivnog pomaka i potom obnove, zahvaljujući velikom dijelu očuvane dubrovačke trgovačke flote koja je toga dana bila izvan matične luke i plovila svjetskim morima. Ne mala zasluga u tome pripadala je i mnogim pojedincima izvan Republike, jer su financijski potpomagali Grad bilo osobno ili je pomoć stizala njihovim zagovorom.

Obnovljena je i aristokratska vlast Republike. Gubici vlastele stradale u nesreći nadopunjeni su dodjelom aristokratskog naslova nekolicini bogatih pučana iz reda Antunina, tzv. novom plemstvu.
Trebalo je godina da Republika ponovno stane na čvrste noge, ali i to se dogodilo.


/Dubrovnik u novom izdanju nakon obnove od potresa 1667./

U ovom uvodu o katastrofi Republike ne smijem zaboraviti ulogu Marojice Kaboge – Špaletina, dubrovačkog vlastelina koji je u vrijeme potresa bio zatočen u tamnici Dvora radi ubojstva. Rušenjem Dvora urušila se i njegova tamnička izba i umjesto da pobjegne glavom bez obzira, skupio je družinu, rastjerao lopove koji su harali ruševinama i spašavao ono što se spasiti dalo od osoba do predmeta vrijednih čuvanja. Kasnije je postao hvalevrijedan i zaslužan sin Republike, posebno u diplomatskoj službi i nagodbi s Osmanlijama.

Također spominjem i vatikanskog knjižničara Dubrovčanina Stjepana Gradića, čijom zaslugom i intervencijama u financijskom smislu je sagrađena današnja katedrala, poznata kao Gospa (Crkva Marijina Uznesenja) u rimskom baroknom stilu.





Iako njih dvojicu izdvajam, tu su i mnogi drugi znani i neznani dobrotvori, osobito dubrovački diplomati u veleposlanstavima raznih država i pokrajina te dubrovački trgovci na kopnu i brodovima, kojima bi svi naraštaji trebali zahvaliti jer još i danas Dubrovčani imaju svoj Grad.

Nova vlast je propisala i nadzirala drugačiji način izgradnje novoga grada, istina dosta skromnijih i jednoličnih objekata, među kojima su i ona zdanja, koja i danas s obje strane omeđuju Stradun u svima prepoznatljivu i ne promijenjenu vizuru daleke povijesti.



Osim ovog šestog. travnja, 1667. (kad ne spominjem njezinu konačnu propast – smrt Republike ulaskom Francuza 1806.), u novijoj povijesti pamtiti će Grad još jedan šesti tragični datum.
Istina to bijaše prosinac (1991.), kad ga je zahvatila ne elementarna, već ona ljudska poguba. Posljedice na širem gradskom i prigradskom području, a poslije 324 godine od velike trešnje ovdje opisane i nisu se mnogo razlikovale.


/Vatrena gljiva na Stradunu, 6. prosinca 1991. snimio Pavo Urban/

----

Obzirom da se originalni izbor prijevoda latinskog teksta može čitati klikom na fotografiju, ovo što je napisano je slobodno prepričana Rogačićeva poema, točnije dio o potresu prema Ligorijevom stručnom prijevodu s latinskog jezika.


Post je objavljen 31.01.2014. u 19:44 sati.