Mislim da je svemu kriva zamisao da sve bilježim kao dnevnik.
Te svoje rastrzane i nepovezane misli.
U tom svatko pretjera.
Odmah traži dramatiku, usmjeravati, vrebati, uhoditi, neprestano istjeruje istinu i pravdu.
Ali svaka priča ima pozadinu.
S druge strane izvjesno je da svoje bivstvovanje prepuštam tugaljivim mislima – s nijemim pjevom tugovanke na usnama – obuzeta bolom vlastitog stradanja.
Ne dajem sve od sebe nego sebe.
Gotovo je nemoguće navesti misli kakve me zaokupe čim padne sumrak i ja, u potrazi za uzničarom, uronim u rijeku prolaznika.
Ako i može od mene štogod sakriti, oči ne može.
I makar živim u stvarnosti kada su duše krenule svojim putem, putem nomada, a ja gledam ih u leđa kako odlaze iz tijela ljudi nekuda...
I hodam u pogrebnoj povorci iza kovčega u kojem je sahranila vlastiti život pa se jada žalopojkama poput narikače i nakon svega ipak ne znam da li sam naučila kako se to radi, ali… ali jedna od tuga je u prvome planu. To je želja da saznam istinu o svom djetetu.
I više od dvadeset godina to pokušavam potisnuti u zaborav.
Kad ću napokon zaboraviti to da bi napokon trebala ga zaboraviti?!
I ne tražim razlog za nove suze. I ne pokušavam se opravdavati.
I ne mogu ništa promijeniti, ali… ali promijenio se smisao mojih večernjih izbivanja i razbijena je jednoličnost mojih večernjih izlazaka.
I mi ovdje, mi koji se sastajemo na mjestima mojih večernjih izlazaka, mi smo tako isti a tako različiti.
A mogla sam biti bilo tko, mogla sam biti bilo što, a izabrala sam da budem ja.
Ja sam postala lovac koji čuči u zasjedi i traži uzničara makar se na zrnu bibera nitko sreću ne gradi.
I nije razlog da kuša neku moju ljutnju, osvetu za to što me muči pa da u nježnim dodirima dođe do pomirenja. I svjesna sam da je glupo to što činim.
Možda sam trebala tek samo spomenuti stvarnost i okoliš u koji sam uronjena. Da me zima podsjeća na tople ljude. I da nisu ljudi, ako se među njih ne možeš sakriti.
Možda to trebam zabilježiti? Ne dopustiti da izmaknu prelijevanja malih nijansi činjenica. Čak ako su i beznačajne ili odjednom preskoče u nešto drugo.
Prisjećam se jedne davne svoje izjave dok sam još bila curetak: „Sa dobrim ljudima i običan izlazak bude najluđi provod.“
A nije bitno ono što ljudi kažu da su, već ono što pokazuju da su.
Oni koji nas vole i oni koje mi volimo nikad nas ne napuštaju.
Iako su daleko osjećamo ih zauvijek.
Ne plačeš radi onih koji ne plaču zbog tebe, već se smiješ sa onima koji se sa tobom žele radovati!
Eto, poznato mi je kakve ne treba izbjegavati.
A ne mogu, iako znam da bi trebalo da mogu.
I ne bih smjela unositi čudnovatost tamo gdje nema ništa i ništa se ne može promijeniti.
Trebam razvrstati misli. Trebam izostaviti kako zagledam niz ulicu, prolaznike, njihova lica, grimase, začuđene ili odsutne poglede, zabrinutost, osmjehe… jer to i ne utječe na me.
Nisam drugačija, ali nisam ni kao svi ostali.
Ah Bože, krojaču ljudskih sudbina, nije moje srce jastuče za igle da ih tako zabadaš..
SMS poruka mog voljenog:
„Daj mi svoje usne da ih ljubim.“
Post je objavljen 28.01.2014. u 11:05 sati.