Tekst književnog kritičara Borisa Postnikova o mojih 55 lakih komada (Sandorf, 2013.)
Šareno pismo
Stvari nisu crno-bijele, čest je zaključak pedeset i pet esejističkih tekstova, medijskih komentara, kritika i putopisa Darka Milošića; pedeset i pet lakih komada“, kako ih je, posve u skladu s dopadljivo nepretencioznim pristupom, odlučio nasloviti. Stvari, dakle, nisu crno-bijele i svakom se popularnom stavu može naći uvjerljiv kontraargument, bilo koji općeprihvaćen svjetonazor izvrnuti na vlastito naličje, a skoro svaka je isključivost, naposljetku, mjera intelektualnog siromaštva. I doista: bilo da piše o odnosu religije i tehnologije, fašizma i naše tolerantne“ društvene sadašnjosti, paganskim korijenima uskršnjih običaja ili o navodnim psihičkim bolesnicima koje u institucije smještaju njihovi neusporedivo nenormalniji roditelji, supružnici i rođaci, Milošić uvijek pažljivo važe razloge pro et contra, otkriva različite aspekte situacije koja mu je privukla pozornost, opipava isprva nevidljive pregibe problema, njiše ga zaigrano na klackalici intelektualne radoznalosti. Zašto oni s kojima se nikako ne možemo složiti misle to što misle, što ih pritom motivira? I jesu li stavovi posve oprečni njihovima neupitni? Koliko je ispravan naš pogled na stvar? Što ako bismo ga nakratko doveli u pitanje? A jesmo li uzeli u obzir ovu mogućnost, primijetili onu iznimku, ponovno obrnuli čitavu situaciju naglavce…?
Prvi problem s piscima koji se trude izbjeći i crnu i bijelu stranu, naravno, sastoji se u tome što im pisanje najčešće – budući ni crno ni bijelo – postaje sivo. Milošić je, međutim, jedna od onih rijetkih, sretnih iznimki: on piše šareno. Koloratura teksta mu je bogata, a spektar širok i vuče prema toplim bojama: živopisni detalji, repertoar svakodnevice i ležerna, visprena, žovijalna duhovitost. Iako je u ovim tekstovima uglavnom riječ o ozbiljnim, često središnjim socijalnim problemima naše suvremenosti, oni ostaju usko vezani za svoje neposredne povode – prijateljski razgovor u kafiću neočekivano prekinut bizarnim ispadom neke estradne zvjezdice za susjednim stolom, susret u tramvaju s neupućenim mladim wannabe neonacistom koji nikada nije čuo za Adolfa Eichmanna, TV-dokumentarac o majmunima pogledan, slučajno i usputno, paralelno sa sjednicom Sabora – pa Milošićeve refleksije nikada ne završavaju u apstraktnoj konceptualnoj anatomiji, nego fenomene koji ga zanimaju slijede vrludavom petljom: polaze od malih, običnih, konkretnih susreta, situacija i razgovora u kojima se ovi svakodnevno i neizbježno prelamaju, idu prema njihovim apstraktnijim“ pretpostavkama i uvjetima pa se vraćaju natrag, u zamršeno tkivo opipljive i dobro poznate društvene svakodnevice… To elementarno umijeće žitkog esejizma – da se bude konkretan i apstraktan u razmaku od nekoliko redaka, refleksivan i životan“ u isti mah – Milošić je razvio do majstorskog stupnja: onog na kojem više i ne primjećujemo da je riječ o umijeću, jer se stvar razvija tako lagano i jednostavno, bez napora i otpora.
Drugi pak problem s autorima koji otvoreno zaziru od crno-bijele akromatske polarizacije sastoji se u tome što izbjegavanje radikalnijeg angažmana uglavnom vodi u mlaku baru političke korektnosti, dok se po rubovima teksta hvata paučina općih stavova. Danas, terminološka nam je izvedba tog puta kojim se češće ide dobro poznata: kalup demokratskih vrijednosti, red ljudskih prava pa red tolerancije, prstohvat socijalne senzibiliziranosti, malo manjinske ravnopravnosti… Sa sastojcima, naravno, načelno je sve u redu; nevolja je u tome što učestala amaterska priprema recept pretvara u uputstvo za teško probabljiv fast food. Ali opet, Milošić nudi iznimku. Tolerancija mu, recimo, ne predstavlja samo formalnu ljušturu pasivne snošljivosti, nego preduvjet za dvoboj argumentima. Biti tolerantan njemu znači biti dovoljno otvoren da bi se s neistomišljenikom ušlo u sukob i borbu; uvijek po pravilima fair playa, naravno, ali nikad s figom u džepu. Manjinska se perspektiva, dalje, otvara i onda kada nosi potencijal subverzije, ali i onda kada garantira privilegije i ekskluzivitet: iz nje će Milošić opetovano secirati apsurdne i nekoherentne pretpostavke dominantnog katoličkog svjetonazora, ali će prepoznati i kako mu donosi zaštitu i sigurnost kada, primjerice, u Tunisu kao dokoni turist promatra početak revolucije i onoga što će tek postati Arapskim proljećem… Ukoliko izbjegava ekstremne zaključke, ukratko, on to ne čini u ime udobnosti polovične pseudorefleksije, nego radi dinamike neumornog (samo)propitivanja, mangupskog intelektualnog provociranja i neprestanog istraživanja.
Osnovni je paradoks Milošićeva izbjegavanja crno-bijelih“ konkluzija i stavova pritom u činjenici da je cjelokupna njegova autorska pozicija obilježena temeljnom ambivalencijom. Taj se paradoks pokazuje iznimno produktivnim. S jedne strane, naime, Milošićev je ethos prosvjetiteljski par excellence: ne samo što vjeru, zatucane predrasude i svakodnevni medijsko-potrošački folklor društva spektakla“ propušta kroz filtar argumentacije i skeptičkog propitivanja, nego ga njegova profesija srednjoškolskog profesora hrvatskoga jezika – nekoga kome smo, dakle, povjerili odgovorni mandat obrazovanja, usmjeravanja i prosvjećivanja novih generacija – golemim dijelom određuje. S druge strane, međutim, ovu prosvjetiteljsku komponentu neprestano prati njezina sjena: interes za iracionalne“ psihoanalitičke teorije Freuda i Junga, zanimanje za mit i mogućnosti suvremenoga mitotvorstva, autoironična svijest o tome da su učenicama i učenicima uglavnom zanimljiviji vikend-izlasci i muzički hitovi nego Gundulićevi stihovi…
Naposljetku, prema onoj staroj bibliofilskoj sentenci – kaži mi što čitaš i reći ću ti tko si“ – već je i popis autorove lektire koji možemo rekonstruirati s ovih stranica dovoljan za zaključak o neobično znatiželjnom i radoznalom piscu. Na stranu brojne reference na djela hrvatske književnosti – to smo od jednog gos’n profesora, uostalom, i očekivali – ovdje nailazimo na bizarne knjige o masonsko-okultističkim zavjerama koje Baracka Obamu proglašavaju klonom faraona Ehnatona, na papinske enciklike, priručni izbor iz lirske antologije turbo-folka, proročku esejistiku“ novinara, književnika i oca Nives Celzijus“ Aneja Sama, suvremene romaneskne hitove, leksikone, rječnike, enciklopedije, popularnoznanstvene naslove, religijske rasprave… Šareno pismo Darka Milošića kolorirano je širokim spektrom čitalačkog iskustva: nema ničega neobičnog u tome što netko tko čita ovako mnogo i raznovrsno prezentira nepredvidljivo, bogato i – prije svega – nepretenciozno plasirano znanje.
Iz 55 lakih komada pamtit ćemo mnogo više od 55 uspjelih pasaža i detalja. Urnebesno preispisivanje Krležina Povratka Filipa Latinovicza u skladu s pravilima američke yes-you-can prozne ideologije. Scenu predavanja nezainteresiranom razredu, dok nekoliko metara dalje bruje tvornički strojevi i nadglasavaju se radnici. Razglednicu iz Irana koja skicira nesagledivo bogatstvo povijesti prastare kulture i suvremenu ljepotu jedinstvene civilizacije, uz dlaku politički programiranim invektivama i pozivima na novo amerikanoidno širenje demokracije“ bombama, rafalima i masakrima civila. Malu komparaciju gimnazijskih profesora i mormona, u modnom ključu. Neplanirani filipinski izlet u režiji simpatičnog vodiča, udovca i svodnika-amatera Johnnyja. I tako dalje, i tako dalje… 55 lakih komada nešto su kao album sa šarenim sličicama lepršave znatiželje, educirane zaigranosti i – što je, naposljetku, možda i najvažnije – vedre, opuštene životne radosti. Vrijedi ga listati iznova pa opet. Zbirka je raritetna.
Post je objavljen 28.01.2014. u 09:33 sati.