Marketing
3A, BRŽE-BOLJE Mt 4, 12-23 (onaj, Palma, 27.1.2002.)
Ivan je predan u tamnicu. Isus se povlači da nastupi. Tama je postala agresivna, Isus joj rezolutno uzvraća šireći svjetlost. Ostvaruje Izaijino proroštvo: "Narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku". Oklijevanja nema, odgađanja obraćenja nema: Kraljevstvo Božje s Isusom je došlo.
A on svoje revolucionarno djelo započinje šetnjom uz more. Dojmljiva scena: on more otajstva, mudrosti i ljubavi… uz more šeće. I zapodijeva razgovor s ribarima. Oko mu je na njih palo. Ima nešto u toj ribarskoj duši. Svako jutro pred zoru s galebima na moru. U burama i olujama. Naviknuti na rizike, neizvjesnosti. Ne love je puškom nego mrežom, i čekaju ako se što uhvati. Miroljubivi i hrabri ljudi.
Petar i Andrija bacaju mreže, Jakov i Ivan krpaju mreže. Zacijelo su u dugim noćima razmišljali o ribama kojima je mjesto u mrežama – i pitali se gdje li je njima mjesto? Nisu li i oni za nečije mreže rođeni? Pitali se i čekali Ribara, da i sami započnu najuzvišeniji poziv: biti ribari ljudi. Dovoditi ljude Kući. Bogu, za čije smo mreže rođeni.
Isus ulazi u njihove živote, i ne dokida njihovo zvanje, već ga podiže na viši nivo. Od ribara riba, čini ribare ljudi. Od boraca za kraljevstvo zemaljsko, čini borce za Kraljevstvo nebesko. Naravnu ljubav uzdiže u nadnaravnu. Bog nikad ništa ne dokida, već samo usavršava.
Ali kako to da su ovi, na njegovu jednu riječ sve ostavili i krenuli? Nedostaju nekako pitanja: "A tko si ti da za tobom krenemo? Zar da ostavimo mreže? Znaš li ti što danas znači imati posao? I kuda to s tobom? U bespuća, skitarati se svijetom, bez doma i ikoga svoga?" No pitanja nema. Jednostavno "brže-bolje ostave mreže i pođu za njim." To "brže-bolje" upada u oči. Tu se nešto opasno krije. Ima takvih magičnih trenutaka u našim životima, kad nas nešto neodoljivo povuče. Znanstvenika strast za istinom koju traži, zaljubljenike želja jedno za drugim, ribare pogled Isusov. Svima im je zajednički upravo taj efekt "brže-bolje". Neodoljivost.
Analitičari oduševljenja, preneraženosti, zaljubljenosti… kažu da se radi o fenomenu pažnje. Redovito nam pažnja plovi od područja do područja, ravnomjerno se raspoređujući na objekte koje treba držati pod kontrolom. Usklađenost pažnje oznaka je balansiranih osoba. A kod oduševljenika se događa paraliza pažnje. Ukočenost. Fiksacija samo na jednu vrijednost ili osobu. Pojava je to slična onoj kad zeca u noći obasjate farovima. Taj više ništa ne vidi, već samo zabezeknut bulji u farove. Kad nam se to dogodi, tad kao da nas je grom iz vedra neba pogodio. Božja strijela doletjela. Infišani smo… metafizički ushit nam se zbio. Platon će reći da se takvima dogodilo "božansko ludilo". Popularno rečeno, dogodila im se "kemija". Zaljubljeni su. Nema toga tko takve može zaustaviti. Kakve ribe, kakve mreže, kakva vesla, kakvi bakrači… sve se ostavlja i kreće se.
Kakvog li apsurda – sadržaju samo jednog trena, sadržaj čitavog života povjeriti. Pogledu jednom i riječi običnoj. No, nije to stvar samo tog trena, već je to susret dugo iščekivan. Duša naša makar toga i ne bili svjesni dugo je meditirala taj pogled i čekala ga. Od najranijeg djetinjstva na njoj se taložila njegova slika. U trenutku stvaranja, Bog nas je svojom ljubavlju ranio ranom, koju samo njegova ljubav iscjeljuje. Na nju se, samo na nju – uvijek čeka. A susret je završnica čekanja, olakšanje i provala radosti. Život se tad uglavljuje. Osmišljavaju se svi propušteni dani i besmisleni trenuci. Susret s tim fatalnim očima, nam našu prošlost dariva. I s njima budućnost zaželimo vječnu.
Post je objavljen 26.01.2014. u 08:00 sati.