Marketing
Poglavlje prvo – dio šesti
Prvo pokaži koliko veliki imaš štap za ribolov, a onda tek za žensku kaži da je 'dobra riba'
Ne bih sada još govorila o tome što je bio cilj i potreba da se zaboravi, da se izbriše, da postane 'tabula rasa', prazna ploča na koju će upisati novu svijest. Ne bi još obrazlagala psihijatarski 'modus operandi' balkanskih psihijatara Jovana Raškovića i Radovana Karadžića u izglede odrasle verzije klinaca koji su bili zlostavljani u školi, (nasilništvom nasilnik stvara od žrtve svog nasljednika: novog nasilnika, zar ne?) pa su ti zlopatnici koji su tužakali sve svoje mučitelje i još izmišljali čemu su ih sve podvrgavali kažu:
„Pazi, sad se pojavilo dosta antikomunista ali još uvijek postoji puno komunista. Kako se i jednima i drugima uvući u dupe?“
Nisu oni ništa poduzeli na vlastitu ruku osim stvaranja mogućnosti u kome novac uzmeš od svih očajnika koji žele spasiti živu glavu i pobjeći iz 'Balkanske ludnice', a puste trećini njih i da to stvarno uspiju i pobjegnu u izbjeglištvo. Ali glupi i zlonamjerni tako ne prosuđuju.
Val ratne plime je prelio potop užasa preko svega jedne noći kad je kukuruzovina šuštala na mjesečnici potišteno kao u kakvoj baladi što je, prebirući po žicama gitare dok sjedi na pragu, pjevuši ispod glasa netko tko gleda kako zvijezde padaju s neba.
Ima jedna pjesma koja me grebe svuda po srcu.
Nad gradom u koji je nahrupila prljava, crna, bradata soldateska, a u zgradama osnovne škole utaborile su se pijane paravojske. U bolnici, gdje su još do jučer jaukale trudnice, a medicinsko osoblje rješavalo slučajeve jednake svim bolestima ili nesrećama uljuđenog društva odjednom su ležali ranjenici sa bojišta, a na nosilima hitne pomoći i pomoćnim ležajevima tko zna odakle izvučenim, po pretrpanim sobama i zatrpanim hodnicima sjekli su kirurzi ruke, noge i glave, a medicinske sestre su u toj silnoj masi ratnika na svim zamračenim prozorima zapalile svijeće jer se struja dobivena od generatora nije smjela rasipati za rasvjetu.
Samo kofer uspomena za pamćenje.
Vani, na ulici, na pločniku gdje je nebo promatralo kako mu gaze oblake, između razvalina i ruševina zgrada, u poplavi vojnih vozila, u smradu paleži, u grmljavini topova, u kamionskim i u beskrajnim pješačkim kolonama, u onom bjesomučnom vijanju crnih i trobojnih zastava, u požaru srednjovjekovnog bizantinsko-rimskog religioznosektaškog progona, u galopu konjanika i škripi kočenja džipova, u vražjem zemljotresu stvari i ljudske kobi, poljuljao se svjetonazor čovječnosti te onako, posljednji put u smislu činovničko uređenog ustrojstva po smislu saobraćanih propisa, uredan i glup kao tinejdžer kad ocu ukrade ključeve automobila i bezglavo jurca gradskim ulicama noću pa pregazi nedužne i sam završi u nekoj provaliji pored puta.
Više volim zvuk vlakova u svom sjećanju. Taj me zvuk vraća u vrijeme i daljine kada smo znali puno više o ljubavi. Tek poslije smo se zaljubili…
Godine 1988. 'New York Times' istražuje u umiješanost znanstvenih istraživanja u ubojstva i mučenja koje se provodi u ratu.
„Poučavali su nas psihološkim metodama,“ govori jedan od vojnih djelatnika, „kako istraživati zarobljenikove strahove i slabosti. Tjerati ga da stoji, uskraćivati mu san, držati ga golog u izolaciji, u ćeliju mu ubacivati štakore i žohare, davati mu pokvarenu hranu, životinjske leševe, zalijevati ga hladnom vodom, mijenjati temperaturu prostorije.“
Zaboravio je spomenuti samo jednu tehniku – elektrošokove.
Imam ja svoja prešućivanja, svoj trenutak u svemiru, jutarnju kavu i dok je ispijam jednu sliku na zidu s pogledom na daljinu, između dva svitanja.
Ipak neću prešutjeti da sam pročitala izjavu jedne zatočenice iz Domovinskog rata koju su u zarobljeničkom logoru podvrgnuli tolikom broju elektrošokova da je „vrištala od šoka pala na pod. Vrisak jednostavno izlijeće iz usta,“ rekla je. „Nanjušila sam dim i shvatila da gorim od vreline elektroda. Rekli su da će me mučiti sve dok ne poludim. Nisam im vjerovala. Tada su mi raširili noge i priključili na genitalije.“
Post je objavljen 24.01.2014. u 11:07 sati.