Pregled posta

Jebena vrata

Pričali su ljudi da ne treba za sobom rušit mostove, da ne treba zalupiti vrata.

Nisam rušio mostove, niti sam zalupio vrata.
Uvjerio sam se kako je uistinu svijet mali, i nikad ne znaš kada i koga ćeš sresti ,trebati.
Nije da sam to činio zato da mogu nekad nekog trebati, nego sam takav, nikad ne zalupim vrata.
Ako nešto nije išlo, uvijek su dvije strane u igri, nismo uvijek mi u pravu, ili nekad jednostavno se ne poklope neke stvari.

Tu kod nas ako i vi ne zalupite vrata, često se ta vrata vama zalupe.
Mislim tu na ono kad mijenjaš posao, odlaziš negdje gdje misliš da će ti biti bolje.
Ali kod nas često su ta vrata zalupili nama, kolko je samo ljudi ostalo bez posla.
Ali ne ćemo o tome, to već svi znamo.
Bitno je da li smo toga i svijesni, da li ljudi koji nisu nikad bili bez posla i nikad im nije zatvorena firma osjećaju stvarno kako je to.
Ja osjećam, ali sreća je moja što sam uvijek nekako odmah isplivao.
Izgleda kako je to meni već prešlo u naviku, dvije firme u kojima sam radio više ne postoje, treća se preselila u drugi grad,i tamo je sad cesta, a četvrta se preselila u drugu županiju.
Slušao sam ja stalno kako svaki dan netko ostane bez posla, znao sam da je to teško.
Ali mučilo me to kako da se tako lako može puno toga uništiti u kratkom roku, tolike nekad jake firme, tvornice.

I onda sam vidio to svojim očima, osjetio na svojoj koži, ali kao što sam rekao otišao sam s Titanica u zadnji tren.
Da li je to sreća ili vjera, ne znam.

Prvo bih htio reći da tu kod nas postoji jedan glavni, jaki , nedodirljivi čovjek sa svojim jakim timovima.
Zvat ćemo ga Glavni.
Glavni je jako ambiciozan, sve je njegovo, nije mu važno tko vlada u državi, ajmo reći da on vuče konce i puno ljudi ovisi o njemu.
O Glavnom rijetko ili uopće nitko ne piše, ne istražuje, barem za sada.
Istina on zapošljava, i često ga hvale, pa tako i jedna bakica nedavno.
Veli bakica : ste vidli, sad bu zaposlil oko 10-ljudi, kupil je jedan kompleks koji je propao, baš je dobar taj čovek !
Velim ja bakici : je, je, dobar je, ali samo ako ne znate matematiku ili vas nije briga, jer da zaposli tih 10 ljudi, upravo je ugasio jednu firmu u kojoj je otkaz dobilo 60 ljudi, recimo moju !
Ima takvih bakica puno, tko bi im svima objasnio, a i to bi bio Sizifov posao.
Ali ta moja firma je samo kap u moru, koliko je toga Glavni preuzeo.

I znači Glavni si izabere što bi sljedeće htio radit, proizvodit, i zapikira si.
Onda jedno vrijeme naručuje robu, brendove, jer dućane ima.
Kasni s plaćanjem robe, ali uzima i dalje puno robe, napravi ugovor i firma je sretna što posluje s Glavnim.
Nakon nekog vremena ta firma pada u dugove, a robu je isporučila, upravo taj Glavni kasni sa plaćanjem.
Glavni polako plete mrežu, postavlja uvjete.
Ako hoćeš da ti i dalje uzimam tvoju robu moraš raditi i moju robnu marku, koja će naravno biti jeftinija od tvog branda.
I tako na police stižu robne marke, jeftine, ali barem kod mene iste kvalitete kao i naš jaki brand.To je planirano rušenje brandova.
To je početak rušenja tvornice i preuzimanja.
Kad je već firma na koljenima, i treba "pomoć" Glavnog, sve će pokušati samo da se proba održati.
Glavni tada preuzima upravljanje firmom. Ima ekipu koja dolazi u firmu na ključna mjesta, odjednom se režu radna mjesta, održavanje ne treba više. Raspuštaju se ljudi, neki uz otpremnine.
Kad se riješi ljudi koji kao više nisu potrebni ,tada uzima vanjske suradnike koji sada rade ono što su radili ljudi koje je otpustio.
Naravno, ovi vanjski puno više koštaju, a i moguće je manipulirati provizijama, isplatama.
Uglavnom treba potrošiti što više novaca i raspustiti i riješiti što više ljudi.
Oni koji se ne daju samo tako iz firme, ima nekih laganih instrumenata da polako sami odustanete.
S druge strane se ulazi u nepotrebne investicije, koje koštaju puno novaca.
Kod mene se već znalo da se firma gasi i da odlazi u drugu Županiju, ali išlo se investirati u postojeću lokaciju.
Tako se par mjeseci trošilo i ono novaca što je bilo.
Sve je to bolno izgledalo, ali još je bolnije kad vidiš da je sve potpuno legalno, valjda.
I tako Glavni ide dalje, i dalje. Carstvo je sve veće.

A ovo što sam pričao za vrata i rušenje mosta, još više kod nas znači, jer nikad tu ne možeš bit siguran što će ti život donijeti.
Upravo prije sat vremena nazvao me jedan čovjek kod kojeg sam radio prije 12 godina. Bilo je tada bauštela pa smo šljakali naveliko. On je bio gazda, ja radnik.
Po ljetu sam ja slučajno njega nazvao, zapravo sam htio nekog drugog, pa sam slučajno stisnuo njega.
Kratko smo pričali.
Tada je rekao da se više ne bavi majstorskim poslom ,jer nema gradnje, pa ne trebaju niti usluge.

Danas on mene zove da je pogodio jedan veliki posao u struci, i da ako nemam posao mogu kod njega, jer okuplja ekipu.
Ja sam sada već dva mjeseca na novom poslu gdje mi je odlično, odlični uvjeti.
Ali lijepo je znati da uvijek postoji neka mogučnost, i da nisi zalupio vrata za sobom.
Svijet je mali, slučajnosti ne postoje.
Pa jel slučajno da ja nakon 12 god stisnem pogrešno broj.
I jel slučajno sada zvao čovjek koji sadi aroniju trenutno,jer nije imao što drugo raditi, ogromne nasade, i prodaje sadnice.
A ja sam prije par mjeseci prvi put nešto sadio, a proučavao sam i aroniju i bila mi je preskupa.
A sad mi čovjek osim posla nudi vrlo povoljno sadnice, a nudi mi i posao u struci jer je pogodio nešto veliko.
A kad smo nekad radili skupa nikome od nas nije bilo na kraj pameti da ćemo nekad nešto saditi.

Da se vratimo na zatvaranje vrata. Sada treba pazit da vama ne zalupe vrata.
Al ne možeš pazit ako ti dođe Glavni.
Sva sreća pa ima još uvijek nešto kod nas a da nije od Glavnog.
Tako u ovo teško vrijeme nezaposlenosti, osim što sam našao posao koji je odličan s obzirom na stanje, mogu i računat na sve one ljude kod kojih sam nekad radio ili surađivao. Vrata nisu nikad bila zalupljena.
Naravno da ima i onih kojima se ne bih više odazvao, ali ni njima nisam zalupio vrata.

Vele da se ne treba vraćati u prošlost, ali kako da ne pogledam u prošlost kad prolazim pored nje svaki dan.
Ako idem u šetnju vidim prošlost firme koja se ruši...tu na kraju ovog brda, još ima tragova prošlosti....

...ne mogu zažmiriti i praviti se da me ne dira nimalo....


...ako pak idem s autom, opet ne mogu a da ne pogledam kako napreduje firma...



...neka bude slika, nek bude uspomena...jer uskoro će nestati zauvijek....


....bar će netko zaraditi na rušenju i na otpadu...bakar, aluminij......milijuni samo u otpadu......


Post je objavljen 23.01.2014. u 15:38 sati.