Crna ptica sletjela je jutros na prozorsku dasku stana gdje sad živimo ja i voljeni moj, a misli mi odletjele na njenim crnim krilima.
Ta su me crna krila sjećanja odnijela gdje smo oboje rođeni u istom selu – i to je otkrilo čitavu tajnu života naše ljubavi.
Ni svi kilometri ovog svijeta nekim blizinama ne mogu ništa.
U mojim sjećanjima su kokoši iz njegovog dvorišta.
Kroz otvor u ogradi dovode piliće da kljucaju zrnje s vrapcima, kosovima, divljim pticama i domaćom peradi koje zajedno hranim u našem dvorištu.
Kad nije pravo vrijeme, nevažno je da li je zakasnila ili poranila ljubav.
Mene su, jer sam Hrvatica, velikosrpski poduzetnici zatočili na farmu gdje, kao što na pokretnoj traci kokoši nesu jaja, tako sam, među drugim zatočenim ne Srpkinjama trebala rađati djecu već u utrobi namijenjenoj za potrebe bogate klijentele koja ne može imati vlastitu,
a mog su voljenog, jer je Srbin, isti velikosrpski podanici zarobili i strpali u logor pa ga preodgajali šutirajući mu tijelo cokulama ne bi li izbili srce što je odabralo za ženu Hrvaticu i zavičaju i Domovinu tamo gdje ja i voljeni moj smo odrasli.
Nekada ne možeš dovoljno glasno vrisnuti ali možeš se dovoljno tiho isplakati.
Kad bih se zaželjela igre, kroz otvor u ogradi i ja sam odlazila u potragu za drugom u igri u njegovo dvorište.
Pčele iz košnica smještenih u naš vrt u proljeće traže med u rascvjetanim krošnjama njegovog voćnjaka.
U ljetnim se noćima zvijezde jednako osmjehuju iznad njegovih i naših polja zrelog žita.
Naša ljubav je početak 'besmrtnosti'.
Mene su, jer sam Hrvatica, zatočili da rađam djecu i za bogatu klijentelu, pedofile…
a mog su voljenog, jer je Srbin, strpali u logor gdje su mu odrezali jezik da ne govori o ljubavi Srbina i Hrvatice…
Noću svi osjećaji za koje se trudiš držati zaključane duboko u sebi, nađu način da izađu van i sjebu te.
Kuće u kojima smo rođeni razdvaja plot kroz koji se provlačim u njegovo dvorište.
On ga preskače kad se zaželi našeg druženja.
Ujesen se jednaki miris sijena i zrelih plodova širi iz hambara njegovog srpskog domaćinstva i našeg hrvatskog,
A zimi, kad snijeg prekrije krov i njegove srpske i moje hrvatske kuće, snjegović na ulici ispred ograde ima nos od mrkve iz moje smočnice, a oči su komadići ugljena iz njegovog podruma, lonac na glavi je iz moje kuhinje, a metla što je drži je iz njegove štale.
Moja ljubav je sat bez kazaljki: kuca ali vrijeme ne pokazuje jer traje beskonačno.
Mene su, jer sam Hrvatica, zatočili da za potrebe bogate klijentele rađam djecu umjesto kofera za šverc i preko granica prenose u njihovoj utrobi drogu gradeći se putuju sa svojim djetetom,
ti neki ljudi sa kojima obične stvari postanu posebne,
a mog su voljenog, jer je Srbin zatočili u logor pa mu žlicom iskopali oči da više nikad ne vidi ni zavičaj u istoj Domovini ni svoju dragu 'ružu hrvatsku'.
Mali Princ je naučio da je čovjek usamljen i među ljudima, naučio je prepoznati svoju ružu među drugim ružama, puno lijepih ruža, ali ne i kao jedina jedina njegova na planetu gdje je njihov zavičaj.
Teško je ako ti netko nedostaje ali još je teže kada nedostaješ sama sebi onakva kakva si bila, a više nisi... zbog njih... nekih…
Post je objavljen 23.01.2014. u 10:25 sati.