Marketing
Poglavlje prvo – dio četvrti
Pa kad bude tih novih izbora ja i nadalje neću glasovati. Zabole me dupe da biram tko će me okrasti i otimati mi zalogaje iz usta.
Kada su onih sada već davnih dana ugašeni lampioni na pobjedničkim bakljadama i prestalo slavlje pobjede u Domovinskom ratu opet su naši političari oštroumno shvatili da se radi o smrti jedne ranjene ptice koja neće iznići iz pepela poput Feniksa pak su jednog jutra otišli na trg svetoga Marka u devet sati, u propisno uredovno vrijeme koje se oteže do današnjih dana.
Poduzeće za javni gradski prijevoz pokreće tužbu protiv jedne žene koja je jutros idući na posao porodila u autobusu – jer je poništila kartu samo za vožnju jedne osobe.
Onda su ti naši političari u tom nekom danu po dan uvijek istom, postali ministri u posve izmijenjenim okolnostima, zaigrali politički tarok velikog stila i kao što su nekoć Mađarima prodavali metar po metar morske obale, sada su im prodali naftnu kompaniju, Francuzima tunele, zračnu luku i mljekarstvo, Nijemcima i Austrijancima banke, Talijanima tvornice tekstila, Amerikancima farmaceutiku…
Ministar poljoprivrede je izjavio „Sumnjiva roba na tržnici.“ Ono crveno je mrkva, ono zeleno je kupus, a purpurna je sisa od seljanke koja je izvirila kroz razderotinu na istrošenoj bluzi pa je štipaju kupci provjeravajući kakvoću i svježinu izložene robe.
Tako su opet iz političkih pobuda zajahali kao u arhaično doba na fijakerske konje službenih vozila i ponavlja se povijest još od prije Austro-Ugarske monarhije pa kreću put EU gdje, evo ti padanja na koljena i dizanja dupeta s poda na stolicu raznoraznih ureda, čas u sedlu, a čas u prašini.
A naši vrli političari čas na vlasti čas u oporbi stalno smišljaju kako će jedni drugima preoteti obnašanje političkih dužnosti podsvjesnim povikom: „Dosta je on krao. Sad malo ja…“
U toj raspodjeli karata kartaške igre pada crveni tobože socijalistički as sa prizvukom nacionalsocijalizma za narod krupnog kapitala u bijelim rukavicama, a čas odmah zatim veleizdajnički tref s paragrafom kaznenog zakona zbog dotoka novca naroda svog u vlastiti džep blage nacionalsocijalističke retorike.
Partija traje i traje već gotovo trideset krvavih godina, bacaju se ustavi, kradu se milijuni, a po novinama se laže da se 'rješavaju važna narodna i socijalna pitanja'.
Što bi ljudi rekli „O isti se prag uvijek spotakneš.“ pa bi dodali da svaki problem koji nije u glavi i nije problem. Ili varijaciju na temu: sapleteš se o neke loše ljude uvijek i stalno. Psihijatar Ewen Cameron, američki državljanin škotskog podrijetla, dosegao je zenit slave: bio je predsjednik Američke udruge psihijatara, predsjednik Kanadske udruge psihijatara i predsjednik Svjetske udruge psihijatara, na primjer. To za čim on pati Jeck Trbosjek ne bi ni omirisao! A ni ja dok živim neću shvatiti plitke, zle i zajedljive ljude. Pa što ste nesretni, jadni i neostvareni?!
Kažu: ako me i nije briga ni ne događa se. Ali se događa. Uvijek ima onih koji zlorabe ili kukolja u žitu. Zlih i zločestih znanstvenika. Fizičara koji rade atomske bombe, kemičara koji kozmetiku ispituju na psima, plastičnih kirurga koji ženske grudi i ostale dijelove tijela pretvaraju u silikonske nakaze onim silikonima, botoxima i ostalim?!
Sapletat će se o takve zle ljude i nadalje mada je psihijatar Ewen Cameron već je odavno mrtav, ali za sobom je ostavio desetine stručnih radova i predavanja.
Nemojte da ste surovi prema neostvarenima, samo se nadajte da će se međusobno uništiti. Hahahaha... Ne smijem se ja sama sobi jer sam luda, majke mi! Smijem se činjenici da je izašlo nekoliko knjiga o američkoj obavještajnoj agenciji CIA koje ukazuju o povezanosti psihijatra Ewena Camerona i financiranju pokusa kojom se proučava nadzor svijesti ljudi. Te neke zle ljude ćete neizostavno morati popiti, ako ih progutati već ne možete. Na suho.
Psihijatar Ewen Cameron odbacio je frojdovsku 'razgovornu terapiju' u namjeri razotkrivanja 'osnovnih uzroka' mentalnih oboljenja svojih pacijenata. Najteže je ipak naći sa kim ludilo podijeliti. On je težio tome da ne 'krpa' niti 'popravlja' svoje pacijente već da ih 'ponovno stvori' koristeći vlastiti način koji je nazvao 'psihička prinuda'.
Ima mi se neki tuđi mozak. Recimo onaj što pristaju posrnulim glazbenicima.
Kako Ewen Cameron piše u tada objavljenim radovima, vjerovao je da jedino kako se pacijenti mogu poučiti novom 'zdravom' ponašanju je ako se prodre duboko u njihovu svijest i 'razbiju stari patološki razlozi'.
Kažu najkraći vic svih vremena je: "On razmišlja."!
'Razbijanje' je prvi korak da bi postigao stanje koje je Aristotel nazivao:
„pločica za pisanje na kojoj još nije ispisano ništa“ odnosno 'tabula rasa'. Tko bi pristao da svu tu vašu jadnu pamet koju ste nekako kroz život sakupili neka budala tek tako razbucati o proćerda? Ewen Cameron je bio uvjeren da to može postići napadajući mozak svime za što se zna da će zaustaviti njegovo normalno djelovanje. Zlo mi je.. Od ispiranja mozga. Od promjena. Mozak me boli, na promjenu vremena.
Ali vrijeme se nije promijenilo. Ewen Cameron napada svijest 'surovim nasiljem i bolnim ranjavanjima'.
Generalno mi fali malo apetita, za hranu, za ljude, za život kao i trudim se, stvarno se trudim razumjeti metode stanovitih psihijatara, ali opet?
Krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća elektrošokovi su postali omiljeni u psihijatriji. Uzrokovali su manja trajna oštećenja od kirurške lobotomije. Ili se barem činilo tako. Histterični pacijenti bi se smirili, a u nekim je slučajevima strujni udar budio lucidnost.
Ajd što ja nisam sva svoja, nego ne znam čija li sam?
Liječnici koji su razvili tu tehniku nisu mogli dati znanstveno objašnjenje za djelovanje. Mora se reći da su bili svjesni posljedica, da terapija može prouzročiti amneziju – što je bila najčešća popratna pojava. Blisko povezano s gubitkom pamćenja je napredovanje. U opažanjima koje su zabilježeni navodi se da nakon terapije pacijenti sišu palac, grče se u fetalni položaj, mora ih se hraniti, a oni plaču dozivajući majku (često su bolničko osoblje smatrali za roditelje).
Zašto neki ljudi misle da je dovoljno biti lud da bi bilo zanimljivo?
No i takvo je ponašanje ubrzo nestalo, a pri korištenju jakih doza elektrošokova pacijenti bi čak zaboravili govoriti i hodati.
Nije to bio neki izbor, to im je jedino preostalo.
Ewen Cameron je u tome vidio nešto drugo. – praznu ploču, očišćenu od svih loših navika na kojoj je bilo moguće upisati novi obrazac ponašanja. Za njega 'potpuni gubitak sjećanja' je bilo rješenje. Jedan zdrav razum je morao biti ubijen jer tisuću i tisuću gluposti je moralo da ispliva na površinu.
Čim srcu postane strašno razum se uplaši a duša preda.
Jednako kao i »šok terapija« pri obnovi gospodarstava i uvođenju novih 'pravila igre' kada se ratnim stradanjima pokoravaju države. Povezanost za koju je psihijatar Ewen Cameron rekao:
„Ne dolazi samo do gubitka prostorno-vremenske slike već se gube osjeti, a javlja se i čitav niz drugih pojava: gubitak znanja drugog jezika ili svijest o bračnom statusu. U uznapredovanim mijenama gubi se sposobnost hodanja bez pomoći, a ponekad dolazi i do teškog poremećaja svih vidova pamćenja.“
Istekao je rok kajanja.
Za razbijanje 'bolesnog uma' pacijenata Ewen Cameron se služio Page-Russelom, uređajem koja izaziva šest uzastopnih šokova umjesto samo jednog.
I nikad nije prijatelj onaj kome odaješ tajne, već onaj s kime ih stvaraš.
Nezadovoljan se i dalje hvataju za ostatke vlastite osobnosti Ewen Cameron im je pojačavao dezorijentaciju antideprisivima, sredstvima za umirenje ili halucinogenima: kloropromazinom, barbituratima, natrij-amitalom, dušokovim oksidom, dezoksinom, seconalom, nebutalom, emliconom, torazinom, largactilom i inzulinom.
Monopol na reklame ima farmaceutska mafija, ali ne mogu odoljeti.
Što se tiče Ewena Camerona on piše da se je navedenim drogama služio za „dezinhibicije (otklanjanje nagonske i podsvjesne volje) pacijenata i njihovog obrambenog mehanizma.“
Ti neki ljudi sa kojima obične stvari postanu posebne.
Nakon što je Ewen Cameron postigao 'posvemašno razaranje obrasca osobnosti' mogao je započeti s prisilnim upisivanjem poželjnog. Ona se sastojala od uvjeravanja porukama. Vjerovao je da će liječeni upiti poruke i promijeniti ponašanje kad su drogama i šokovima dovedeni u vegetativno stanje morali slušati – i to šesnaest do dvadeset sati dnevno tjednima. U jednom je slučaju pacijentici puštao neprekidnu poruku sto i jedan dan:
„Ti si dobra majka. Ljudi vole tvoje društvo…“
Kad se srce ne slaže sa dušom, znači da je duša neispunjena a srce lažno.
Sredinom pedesetih godina CIA-ini istraživači pokazali su zanimanje za metode Ewena Camerona. Agencija je upravo započela izučavati 'posebne tehnike ispitivanja'. Kada je puno godina poslije skinuta oznaka tajnosti sa ondašnjih istraživanja izašlo je na vidjelo 'da su tražili i odmjeravali brojne neobične tehnike ispitivanja među kojima i psihološku torturu potpune izolacije jednako popularne kao i korištenje droga i kemijskih spojeva'. Tijekom slijedećih desetak godina usvajali su nove tehnike slamanja zatvorenika osumnjičenih za komunistička stremljenja ili optuženih da su dvostruki špijuni. U programu je surađivalo osamdesetak institucija među kojima i četrdeset četiri sveučilišta i dvanaest bolnica. Stvarno zadivljujući broj znanstvenika koji surađuju na programu mučenja ljudi.
Žao mi je onih nekih koji nikada neće shvatiti da novac ne mogu ni voljeti od srca ni grliti iz duše. Ili se varam?
Sudionicima projekta nije nedostajalo stvaralačkih zamisli kako prinuditi ljude da otkriju što baš i ne bi htjeli odati. – problem je samo bio iznaći kako zamisli provesti. Tijekom prvih nekoliko godina sve se doimalo kao u tragikomičnim špijunskim filmovima. – špijuni su jedni druge hipnotizirali ili kradom ubacili LSD u piće i čekali. U nekim je slučajevima pošlo po zlu, (nekoliko samoubojstava), a da se ne govori da je to doba 'hladnog rata' pa je bilo u igri i mučenja navodnih ruskih špijuna… Sve je više djelovalo poput neslanih šala zloćudnih studentskih bratovština nego ozbiljan znanstveni rad, a ni rezultati nisu imali zahtijevanu učinkovitost. Ustvari nedostajao je potreban velik broj ljudskih bijelih miševa za pokuse. Doduše, bilo je tu i tamo, nekoliko sporadičnih provedbi, ali prevelik rizik da će stvari procuriti u javnost koja postupak ne bi odobravala dovelo je do ukidanja programa. Tada se okreću psihijatarskim stručnjacima. Za 'ispiranje mozga'.
Život je kao ples, neko savršeno zna plesne korake, a neko gazi po tuđim cipelama.
Uzimajući to u obzir, prvi je korak bio provesti 'kliničko ispitivanje stvarnih slučajeva' i vidjeti kako pranje mozga stvarno djeluje.
Žalosno je kad ljudi imaju krila, ali ne znaju što bi sa njima, pa ih vuku po zemlji dok koračaju stazom boli i tuge.
Zapravo razlog koji su naveli obavještajnu agenciju u pokretanju suradnje sa akademicima i znanstvenicima nije bio pokušaj da se okoriste kontrolom svijesti zatvorenika – cilj im je, kako su rekli, da pripreme vojnike svojih postrojbi na sve moguće metode prisile u slučaju ako ih neprijatelj zarobi. Naravno da nisu otkrili stvarni interes. Čak i na zatvorenim sastancima, na kojima se obvezuje čuvanje državne tajne, neposredno dok je još uvijek trajalo zgražanje i odbojnost diljem svijeta zbog otkrića nacističkih zvjerskih tortura, nije se moglo otvoreno priznati da ih zanima razvoj vlastitih, mogućih načina ispitivanja.
Post je objavljen 22.01.2014. u 18:49 sati.