Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/demetra1

Marketing

Voljeti u zlatnim godinama

Nisam sigurna da li naslov jasno govori o svemu što se dogodilo i što se dalje događa. Još uvijek mislim da je tema pravi hit za neki roman o čudesnim, gotovo nemogućim događanjima. Koliko vam se puta u životu dogodilo, a ne mislim u nekim mladenačkim godinama već u sasvim ozbiljnim ili kako ih stalno svrstavaju u treću dob, koliko puta vam se dogodila iznenadna ljubav. Kada kažem ljubav tada ne mislim na zaljubljenost koja plane i ugasi se one sekunde kada na partneru primijetite dvije dlake na uhu. Kada kažem ljubav mislim na onaj jedinstven osjećaj koji vas grije iznutra, po cijelom tijelu, koji nestrpljivo čeka makar jednu riječ, jedan pozdrav, susret dvije ruke u posebno nježnom dodiru. U vrijeme te zlatne dobi strast je izgubila ona značenja kojim se mlada tijela opijaju, ali postoji. Postoji kao želja uroniti u oči onog drugog, osjetiti nježne titraje u glasu, toplinu drhtave ruke, zagrljaj kojem riječi nisu potrebne. Vidimo li dvoje starijih kako gradom hodaju držeći se za ruke često skrenemo pogled jer nekako ne pristoji se. Zašto se ne pristoji? Zar za sreću postoje granice ili neka nepisana pravila? Mora li čovjek u kasnim godinama ljubav prepustiti samo sjećanju?
Sreli smo se nekom igrom Sudbine. On stranac, ja tek pukom slučajnošću u istom gradu. Pozdrav na mom jeziku nije najavio stranca, a moj odgovor pozdravu bio je njegovo čuđenje i pitanje govorim li njegov jezik. Recimo da, iako ne dovoljno dobro bio je moj odgovor i tada je sve krenulo. Godine života smo oboje već odavno ostavili iza nas. Iako nismo osamljeni putnici ovom planetom ipak smo u svem tom mnoštvu već duže vrijeme kao samci prolazili. Uglavnom tako je kada djeca odrastu, napuste roditeljsko gnijezdo, a ono se raspadne jer ili nije bilo volje sačuvati ga ili ga je inercija nezadovoljstva podijelila na dvije zasebne strane. Jedna kava, razgovor dugo u noć, pozdrav i prihvaćanje javiti se danas sveprisutnim mailom naslućivalo je tek još jedno poznanstvo. Godine ili Sudbina, rekli bi neki, imala je sasvim i još uvijek ima drugi plan. Razmišljanje o godinama koje stalno visi kao Damaklov mač možda je bila kočnica kojom smo krenuli sasvim polako. Priznajem lijep je osjećaj, čuti njegov smijeh, ohrabrenja kada mi misli nekim sumnjama zazvone. On dolazi pun veselja, uskoro, u moj grad, a ja iako sretna još razmišljam hoćemo li šetati gradom rukom u ruci i hoće li oni što budu mimo nas prolazili skrivati pogled jer možda se ne priliči javno pokazati sreću u tim zlatnim godinama.

18.01.2014.

Post je objavljen 18.01.2014. u 10:16 sati.