Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/uagoniji

Marketing

Crtice 17

Svake godine, obično negdje između Božića i Nove godine, sastane se moje staro društvo iz osamdesetih godina.
Ma koliko to izgledalo čudno, zaista je teško uskladiti sve obaveze pa da nam se poklopi slobodno vrijeme u isti mah. Ni ove godine nije bilo drugačije pa smo se ipak našli u okrnjenom sastavu (bolje ikako nego nikako). Dvojica su imala sasvim opravdan razlog za izostanak: jednom se rodila kćer a drugom se razboljela majka pa mu nije imao tko čuvati djecu. Tako smo nas četvorica ipak stigli na godišnje druženje, kao i uvijek ostavljajući veliku većinu svakodnevnih problema na ulaznim vratima pizzerie.

Nevjerojatno kako svaki put kada se nađemo kao nekim čudom vrijeme stane, kao da uđemo u svojevrsni vremenski vakuum oslobođen pritiska vremena u kojem živimo svih ostalih dana. Uvijek pronađemo neku neispričanu priču iz naših nestašnih starih dana (zato je dobro da smo bez žena i djece) i saznamo neku davno skrivenu tajnu. Prebiremo po sjećanjima, smijemo se, uživamo.

Zanimljiv je pogled na nas same iz perspektive uloge muževa, očeva. Što bivamo stariji to bolje razumijemo pozicije (i postupke) naših roditelja u borbi sa nama kao energičnim teenagerima. Nije im bilo lako a ni nama ne će biti ništa lakše ni jednostavnije. (Pokoji nam put nije jasno da smo baš sve te gluposti radili. )

Neizbježne su usporedbe sa našom djecom. Teško im je objesniti da smo mi (u pravilu uvijek kolektivno) čekali redove za kavu, ulje, "prašak za robu" ... Gotovo je nevjerojatno da se oni igraju sa smartphonom dok smo mi sami od šperploče, gumica za kosu, čepova sa boca i "krokodilki" pravili fliper. Kako im objasniti da smo rezali linoleum (ili kako se zvao "Topli pod") i stavljali u probušene tenisice (koje se naravno nisu odazivale na ova imena koja oni danas poznaju) jer smo ih mi brže trošili nego što su to naši roditelji mogli pratiti.

U ugodnom druženju i smijehu vrijeme je brzo prošlo. Pokušavamo se dogovoriti oko sljedećeg sastanka (karte, balote, Mosor...) ali ne ide tako glatko. Sjedamo u naše aute i krećemo na zajedničku točku polaska odakle se svi vraćamo natrag u sadašnjost. Putem slušamo glazbu ih osamdesetih u .mp3 formatu sa stika. Sjećamo se gramofonskih ploča, kaseta, snimanja glazbe kod onih koji su imali "linije". Izlazili smo vani pješke ili autobusom do polaganja prvih vozačkih. E tada smo izlazili sa stojadinom, bila je jedna stara simca i Renault 4. Nijedan nije bio u baš sjajnom stanju ali ...

Tada smo stvarali priče, uspomene, koje su spremljene u naša zajednička sjećanja koja po potrebi vadimo kako bi pobjegli tijeku vremena i kako bi izbrisali poneku boru i sijedu vlas. Ova je metoda isprobano i dokazano učinkovitija od ijedne kreme ili čaja!







Post je objavljen 17.01.2014. u 09:02 sati.