Dok noću promičem ulicama grada i promatram stvarnost svijeta u kom živim ne mogu, a da ne postavim pitanja: U što treba vjerovati? U ljude? U vrijednosti i smisao ljudskog života? Više ih nema. Samo rijeka prolaznika u koju uranja moja samoća.
Mislim da bi jedna amnezija riješila sve probleme u mom životu.
Dok me odnosi struja uranjam u maglu. Ona tek na čas prekriva obzor, ali ne i bivstvo.
I bez težine djeteta što sam nosila u sebi mada ga nisam ni vidjela ni dodirnula. Moje je tijelo uvijek umorno, ali rasterećeno pitanja: kakav mu svijet mogli pokazati mati i otac?
Još uvijek ne osjećam da mi pripada moje tijelo, da se svakodnevno još uvijek uvijam uz voljenog, da još uvijek u mom srcu postoji ljubav i da sam još uvijek tu i sad.
Možda ima neki smisao koji ne mogu dokučiti?
Koliko mraka ostavi za sobom zvijezda koja pada?
Ponovno me obuzima osjećaj da sam nedostojna.
A to se često javlja i isto je mučno kao san o porođaju.
Gledam vlastite ruke i prljavštinu ispod noktiju, osjećam vonj ispod pazuha, vidim kožu na licu što se ljušti sitnim, gotovo nevidljivim krastama – tankim nanosima skorenog gnoja – i odraz uzničara u izlogu dućana s haljinom ugledan tek tren, vraća me u djetinjstvo i postaje znamen, proviđenje što mi govori da nisam dostojna, da više nikad neću biti dovoljno čista.
Nema te vode koja bi me mogla oprati.
Kad se u praskozorje vratim kući, prije nego legnem pored tijela mog voljenog odlazim u kupaonicu, stanem pod tuš i puštam vodu da mi dugo teče po licu. Kupaonica nema kadu. Tek metalni polukrug na kom visi zastor i rešetka na podu kud otječe voda.
Sjednem na pod ispod tuša. Osjećam tople kapi da me snažno udaraju po ramenima i grudima.
Dugotrajno tuširanje daje mi osjećaj blagodati…
Gledam kako mi između nogu otječe tanka pruga vode i osjećam da odnosi prljavštinu što je preostala iz prošlosti. Kao da me voda ispire i iznutra i pomaže mi da zaboravim.
SMS poruka mog voljenog:
„Ugrij me toplim riječima.“
Post je objavljen 16.01.2014. u 14:53 sati.