Marketing
Uvod – treći dio
Politika vlade koja vlada, za izlazak iz krize nagovara građana da postanu siromašni riječima: „Prihvatite manje plaće!“ – i to je sve.
Kao da čavrljam tako uz šalicu kave sa onima iz gradskih stanova nalik zgradama iz ulice na mojoj adresi gdje u prizemlju olinjalih višekatnica vonjaju po alkoholu i duhanu kafići, a ustajalom zraku dućani i saloni za dotjerivanje. Na katu iza zatvorenih kapaka vonja zaprška i sve smrdi po neopranoj dječurliji i bolesnicima. Na svakom se koraku opaža propast; nezadovoljstvo i gunđanje, ljudi bez osmjeha. Svadljivi su i spremni se potući ako se sudare s nekim slabijim.
Iz predgrađa ulijevaju se u gradsku vrevu odrpanci, svježe psovke zvučna su kulisa, a malograđanin, uzor grube provincijalne krijeposti, postao je bludnik, mekušac, pijanac i niš' koristi. Iskreno u Boga više ne vjeruje nitko. Neimaština i bijeda caruje. Kurvice preko noći postaju princeze. Ali ima i jedna laka cura. Ide u krevet sa svakim momkom koji joj kupi coca-colu light.
Zavjere bezobzirnih, prisvajanje i preuzimanje poduzeća, pohlepni i potkupljivi političari, zaposleni ne primaju plaću, otkazi, štrajkovi, izrabljivanja, nadmoć grabežljivaca i nemoć ponižene i obespravljene većine. Propada uljuđen suživot, a ljudi koji nose u mozgu mir živopisnog krajolika u kom bleje ovce (puni pastoralne mudrosti) pijucka na tuđi račun, čašćen od nekolicine potplaćenih sretnika koji još, tko zna do kada, rade u neprivatiziranim državnim službama. Duboko preziru stvarnost u kojoj žive, bogaćenje i zelenaše, 'peglanje' kartica i izbacivanje iz stanova zbog nepodmirenih kredita obilnih kamata. Opstaju u mizeriji životne sredine za koju nema boljeg života i godišnjeg odmora na Tahitiju, a zimovanja u Švicarskim Alpama i ne nose zlatne lance oko vrata sa privjeskom teškim kao sidro kruzera.
Pomisao da živim od plaće za to što radim u firmi nekog tajkuna kao afrodizijak stimulativno djeluje na me: diže mi se kosa na glavi.
Oni mrze i preziru profesionalne ulizice koju dižu ruku u saboru, lovaše, lovce u mutnom koji isisavaju bijednike i izrabljuju jadnike i otimaju, zemljište, močvare i javno dobro, a ne pružaju im ni mrve nego samo cijede i žmiču iz njih kap po kap. I nastavlja se sjeća šuma, izlovljavane, bezobzirno iscrpljivanje svega i svih. Nikada i nije prestao suvremeni oblik robovanja, krvavo znojenje veslača na galijama, prolijevanje krvi gladijatora, topničko meso pasa rata da bi nekakav sebični nitkov i karijerist mogao čeprkati od dosade po svom nosu umišljene veličine na palubi jahte u sjeni suncobrana s pogledom na grozd namiguša ispijajući čašu prvorazrednog francuskog vina. Koliko li podlosti laži, podvala i pregaženih života, iznuđenih potpisa, zaklanih, neumoljivo okrutno zatrtih života i opstojnosti leži u temeljima zdanja lagodnog bahaćenja jahte koja siječe valove sinjeg mora – o kome novinari pišu hvalospjeve u stilu izreke „za dobrim se konjem praši“ ispod masnim slovima otisnutih naslova. Jer promidžba je promidžba i važno je samo da se piše pa makar i loše, – a ne šutnja kao da ni ne postojiš.
Taj moj šutljivi sugovornik s kojim uz kavu razglabam svoj monolog dok boravi u gradu tvrdi da mu je najveće blago njegova žena, a kad ode na selo blago je krava.
Ali taj potlačeni pripadnik iz mnoštva pokornih dok živi građanski život, poput vjernog pseta sluganski liže ruke špekulanata, imućnika i moćnika te prezire ustrojstvo kakvo nameće globalni poredak i potajno se u sebi raduje da u tog ludilu potrošačkog društva neće ostati ni kamen na kamenu. To bogaćenje puno taštine i plitko, – a jer i sam će bit usisan pa se rasplinuti u toj uljudbi bez ljudi. Sve je više stanovništva na ovom planetu, a sve manje ljudi. Da je »Globalno selo« pokrit' ceradom i pod šator strpati bijedne i ponižene ljude, a u arenu moćnike i njihove poslušnike, bila bi to predstava u najvećem cirkusu na svijetu. Kao da se odvija predstava u tom suvremenom cirkusu što već nekoliko tisućljeća traje i prikazuje serijal epizodu po epizodu slavnih povijesnih ratova i uspjeha prisvajanja i zgrtanja nezasitne vlastele. Ali to nevino zadovoljstvo promatranja u odmaku, – sa kojeg je zbivanje u suvremenom svijetu samo mravinjak – jedina je utjeha spoznaja da nije sudionik u moru gluposti protiv koje je nemoćan.
Moj sugovornik za kavanskim stolom razmišlja u sebi, u očima mu to prepoznajem, da žene premalo rade to što jako dobro rade, samo dvaput dnevno: do gola se svuku ujutro iz spavaćice, a uvečer iz odjeće da se obuku za spavanje.
S druge strane meni je jedno samo jasno, a to je da otimačina i povijest ovih pijanih i poganih samovladara, moćnika, bogataša, vlastodržaca i nije povijest čovječnog bića štono pijucka u kavani i razglaba kao što se prepričava sadržaj dojmljivog filma netom dok se još nije odigrala posljednja scena. To su odvojene povijesti
Moj sugovornik za kavanskim stolom prešao je već šezdesetu, a još nije zaveo nijednu curu niti vodio ljubav s nekom slobodnom djevojkom. Žena mi to ne dozvoljava. Ali ja se ne obazirem na to nego nastavljam svoj solilokvij.
Već je odavno prohujao vihor Domovinskog rata kada je predstavnik britanske imperije lord Peter Carrington sa Slobodanom Miloševićem planirao sudbinu Tasmanije za državu Hrvatsku. Mada povijesni događaji tada nisu tako izgledali, a nisu izgledali kako je izvještavala sredstva javnog priopćavanja. Ali takvo gledanje na zemljovid u mjerilu jedan naspram deset tisuća izgleda kao pogled iz ptičje perspektive. A u ptice je mozak drugačije zaključke od ljudskog i premali za tolike lukavosti. Sa više-manje očitom prozirnom namjerom da ne djeluju istinom nego bombastičkim značajem kom nije smisao vjerodostojnost nego širenje straha i trepeta kao da se radi o natprirodnoj pojavi.
Sama kriza – stvarna ili prividna – prilika je za provođenje istinske promijene. Treba razviti alternative postojećoj politici, održavati ih na životu i na dohvatu sve dok politički nemoguće ne postane neizbježno
Neki spremaju pričuvu hrane i… za prihvat pri velikim katastrofama – sljedbenici profesora Miltona Friedmana imaju u pričuvi zamisao o slobodnom tržištu. Njihov duhovni vođa, energičan čovječuljak od metar i šezdeset koji je sebe opisao kao 'staromodni propovjednik nedjeljne mise' što je objavljeno 1963 u njegovom pisanom uratku »Inflation: Causes and Consequences«.
Mog šutljivog sugovornika iz kavane kome pričam svoj solilokvij divne srednjoškolke i studentice u kratkim haljinicama gadno zlostavljaju. „Ni za živu glavu ne žele mi pružiti nikakvu nježnost.“ kaže njegov pohotni pogled dok prati školarke kako odmiču ulicom.
Milton Friedman vjeruje da nakon izbijanja krize brzo djelovati i nametnuti nepovratne promijene prije nego se društvo ponovno postane prisebno i jednoličan život. Procijenio je da administracija ima na raspolaganju šest do devet mjeseci za ostvariti značajne i nepovratne promijene – ako ne prigrabi priliku i odlučno ne djeluje u tom razdoblju, druga joj se neće ukazati. Inačica Machiavellijeva savjeta da ozljede treba nanositi „sve i istovremeno “ jedna je od temeljnih zasada tog nobelovca.
Onaj moj sugovornik se jako uzbudio i napalio na mene tek na kraju kad sam htjela otići iz kafića i već izvukla novčanik iz torbice, da platim…
Post je objavljen 16.01.2014. u 12:12 sati.