Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/mirinemir

Marketing

Onaj osjećaj kad polako počinješ gutati slova, redove i rečenice, pa onda cijele strane i onda dođeš do polovice knjige, vidiš da je kraj blizu, a ti ne bi htio i počinješ polako usporavati da taj kraj, koji ne želiš tako brzo ipak malo oduljiš . . .

" Kada je bila mlada, sjeća se Pari, stalno je zapitkivala. Imamo li rođake u Kabulu, maman? Imam li tetke i amiđe? A djeda i nenu, imam li grand-pere i grand-maman' Kako to da nas nikad ne posjećuju? Možemo li im poslati pismo? Molim te možemo li ih posjetiti'
Ono što je Pari oduvijek željela od majke je ljepak da zalijepi te labave, razdvojene dijeliće sjećanja, da ih pretvori u neku vrstu smislene priče. Ali maman nikad nije mnogo govorila. Uvijek je krila pojedinosti iz svog života u Kabulu: Držala je Pari podalje od njihove zajedničke prošlosti, i Pari je, napokon, prestala postavljati pitanja."

" Neko vrijeme, naprosto nisam znao što da radim sa sobom. Više od pola vijeka sam se brinuo za Sulejmana. Moj svakodnevni život bio je oblikovan prema njegovim potrebama, njegovom društvu. Sad sam bio slobodan da radim što me volja, ali sloboda mi je bila besmislena, jer sam ostao bez onog što sam najviše želio. Kažu, pronađi smisao u životu i proživi ga. Ali, ponekad shvatiš da ti je život imao smisao tek kad ga proživiš, i to najvjerojatnije onaj koga nisi bio nio svjestan. A sad kad sam ispunio svoj, bio sam bez cilja i izgubljen."


Khaled Hosseini, " A planine su odjekivale "

Post je objavljen 15.01.2014. u 11:10 sati.