Misli mi bježe na odraz u izlogu, kad sam iza ramena ugledala lik mog uzničara načas pa se on zatim izgubio u rijeci prolaznika – zbog čega mi se javlja nemir.
Sanjarenja su ustupila mjesto gruboj stvarnosti. Snovi su postali noćna mora. Nekim čudom i moja prošlost preobražava se u nešto ružno. Nikad nisam mislila da će se u užas pretvoriti dijete što je bilo plod ljubavi mene i mog voljenog, koji je malo dana proveo na ratištu – brojkom gotovo jednakom kao godina u konclogoru.
Zastrašuje pomisao da se rađeno u svijetu u kom je stvarnost drugačija od očekivanja.
Kad bi barem bilo lako i jednostavno sve ostaviti za sobom – zauvijek.
Čitavo vrijeme, svih tih devet dugačkih mjeseci, uništavan je smisao života i umirao je svijet u kakvom sam htjela da živi. U životu najviše volim ako je osmjeh na usnama. Najgori su mi oni sati u kojima ga nema u mojoj blizini. Usprkos tim osjećajima ipak sam ga rodila.
Sjećanje na nedaće koje sam preživjela djeluju umirujuće u usporedbi s očajem majke koja nikada nije u svoje ruke prihvatila plod svoje ljubavi.
Jednom sam odlučila da volim i sada nikako ne mogu prestati.
Na trenutak, kad je u meni počelo rasti to malo biće: plod ljubavi mene i mog voljenog.
Od trenutka kada sam saznala da ga nosim već su ispaljene prve granate koje su razarale grad… negdje sam pročitala kako se odražavaju majčine spoznaje na djetešce dok ga nosi u maternici, kako se te slike koje gleda upisuju u njegov um i tako utječu na nj.
U mraku se možeš sakriti, od mraka ne možeš.
Ali ja sam ga, dok sam se skrivala u podrumskoj tami, obasipala nježnim stihovima ljubavnih pjesama, mislila o djetinjstvu u kom držim za ruke svog voljenog pa trčimo cvjetnim livadama našeg zavičaja. Kad zatvorim oči vidim ih jasno, naše čedo u mojoj utrobi, kako se smiješka u prozračnoj ljušturi divnih sanjarenja bijega iz stvarnosti
U ovom svijetu mašta otkriva više od očiju.
Vidim sebe kao golemu posudu koja postoji samo da u nju uliju vodu na izvoru iza koje ostaje trag prosipanja vode u prašinu pa na mjestima gdje su rasute kapi niče sitno cvijeće.
Ta nestvarna slika me iscrpljuje.
Ali nitko ne može ubiti tu radost iščekivanja u mojoj duši: ako te ugledam.
Dok prolazim ulicama grada u kome sam našla pribježište, sve brige koje dugujem kolebljivosti loše kobi ispunjavanja želje u mojim molitvama.
Čine mi se poput suptilnih njihaja.
Ljudi žele da vrijeme sve promijeni, ali da oni pri tom ostanu isti.
To mi daje za pravo da lutam kroz sumrak, da se u praskozorje vratim na postelju i legnem pored ispaćenog tijela mog voljenog.
Život nije život, sreća nije sreća ako je ne podijelim sa svojim voljenim.
Trebam li biti zahvalna što sam još živa?
Umjesto odgovora došla je SMS poruka mog voljenog:
„Ne želim spavati grleći plišanog medu.“
I moj odgovor šaputanjem u slušalicu nakon dovoljno vremena da je prinese uhu:
„Budi moj polarni medvjed.“
Post je objavljen 15.01.2014. u 10:28 sati.