Sama.
U gužvi. U gomili. U mnoštvu.
Sama u samoći. Sama sa svojim mislima.
U samoći između stvarnosti i sna gdje proglasila sam vlastitu smrt.
Sama iz dana u dan dok plivam rijekom prolaznika nad kojom se navijaju stabla uličnog drvoreda s krošnjama nalik na umorne zamisli u sramežljivo predvečerje.
Svoj razum dugujem večernjim naricanjima na krilima boli i tuge, a izvan očaja.
U večerima bezvremene ništavosti mi se ne čini nemoguće ni to da moje zamisli postanu ptice koje tko zna kamo odlete? Valjda u drhtavu kob nalik ništavilu koje nagriza oblak sjećanja.
Nekoć, dok mi je u krvotoku kolalo više tuge i više uspomena, na početak Domovinskog rata nakon prve bračne noći pa uništavanje i pad Vukovara kad je moj voljeni muž odveden na 'bračno putovanje' u konclogor preko Dunava negdje pored…
Zar je važno spominjati imena mjesta gdje su u Srbiji bili konclogori za zatočene branitelje Možete ih pronaći ili ne u povijesnim knjigama ovisno o tom tko ih i zbog čega piše, ali, zar ne, o tom sam već govorila?
Ne želim da se ova lijepa noć kao lijepa šuma kroz koju hodim bosa, postane ružna ako nabasam na neko osušeno stablo ili nagazim trn. Ovu večer moj se bijes okreče prema nebu. Ovu je večer otkucaj mog srca utišan ovozemaljskom nepravdom. Večeras molim prognozu vremena da nekim gromom opali i po prodavačima petardi i umobolnim roditeljima koji ih kupuju djeci. Je li to igračka koja čovjekovo mladunče priprema za život? Jer takvo igranje u nekih budi ružne uspomene.
Napisala bih nešto nježno ....i napisat ću, kada mi se nježnost vrati.
Riječi što sam ih izgovorila vraćaju se kao jeka: „Od Nove godine NE očekujem da će se išta promijeniti. Očekujem od sebe da ću se ja promijeniti nabolje.“
Ljudski je um najsloženija naprava za stvaranje najneobičnijih ludih predodžbi sreće.
Sretnim ljudima se ne događaju samo sretni trenuci u životu. Oni iz svakog trenutka svog života izvuku sve najbolje. To su ujedno i riječi što ih odgovaram bloger-ici 'kamena' koja mi kaže:
„Sretna Nova.“
I bloger-u 'Big Blue' koji veli:
„Čitam već neko vrijeme i onda na kraju jednostavno samo prešutim, nemam što dodati, puno je onih mjesta, rečenica, gdje se može prepoznati, kako je lijepo rekao Ujević: Pobratimstvo lica u svemiru. Neka i tebi bude u svemu sretna 2014.“
itd. itd. svima koji mi u komentarima mog blog-a žele sretnu Novu.
Večeras se stapam sa sjenom što nadolazeću noć promiče u božanstvo. Pod njenim okriljem tražim neko mjesto da uživam u miru i odbacujem svoj život među zvijezde.
Sivilo gradskih ulica potiče u nama čežnju za rajem. Jučer je na gradskim ulicama vladala zbrka, a noćas je urnebes od otpadaka blještavila. Čarobna noć! Vatromet i praskanje. Još i miriše na odjek petardi i kukuruza kokičara.
Ponekad zaželim tišinu. Kako je lijepo kada ideš ulicom sa onim ozarenim izrazom lica glupe plavuše i povremeno se nasmiješ kao da 'nisi sam sa sobom', jer i nisi, jer si sama u sebi.
I ja odlazim u potragu za takvim mirom. Prostor gdje pročelja zgrada zaklanjaju obzor tjera nas da dignemo pogled ka nebu. Sretna sam što me sad od zvijezda dijele krošnje zamisli i pročelja visokih zgrada. Podsjeća me da se besmrtni stanovnik vječnosti i Tvorac našeg prolaznog života nakratko odmarao u večernjoj sjeni. Ja Sam lakmus papir njegovih riječi i djela: krvavo crvena na radost, tužno sivo-plava na sreću.
Da je nekim slučajem drugačije i ja sam živim na onoj strani zemljane polutke pa u ljetne praznike odem na izlet na morsku obalu ili planinsko jezero okruženo cvjetnim livadama – ne bi bila moguća pomisao na okrutno božanstvo koje je stvorilo smrtnike da pate!
Zaljubljenoj ženi dovoljan je jedan jedini 'pravi muškarac' pa da o ostalima nauči SVE i da o svemu što o životu spozna, da to bude sve što ljudsko biće treba znati.
I sve je ples ako slušate glazbu srca u sebi ili labuđi pjev u baletu »Labuđe jezero« – ta pomisao na patnju i bol mog voljenog može i ublažiti moju patnju i moju bol zbog otrgnutog mi s njedara ploda naše ljubavi, djeteta našeg. – ta pomisao ako je život događanje misli, to što u njemu razmišljamo onda je moj život: moja neuzvraćena ljubav!
Čini mi se da je ovo posljednji tjedan i da će uskoro biti gotovo s rečenicama koje užarenim kliještama čupam iz utrobe pa ih stavljam kao naslov svojih svakodnevnih zapisa, – obznanjujući, jednu po jednu, iz dana u dan – stvarajući sliku moje patnje.
Što ćete, nisam ih bila sposobna ispaliti u rafalu kao što sam prepričala 'božićnu bajku'?
Svakodnevica će se i dalje događati. Iz dana u dan se uvijek štogod dogodi.
Čini mi se da kamo god okrenem glavu vidim tugu.
Kažu da tuga tišti grudi. Znači li to da je tuga žene u grudnjaku? A gdje je onda kod muškarca? U gaćama? Ali nije važno. Tugaljivost je poput ušiju – zakopa vam se pod kožu i tamo ostane. Možete se češati i češati do krvi, ali bezuspješno. Ni na koji način nećete uspjeti riješiti se trajno patnje.
Kamo god se okrenem ljudi pate. Svatko ima svoju osobnu muku. Svima je to danas u krvi – nesreća, malodušnost, bol, samoubojstvo. Ozračje je prezasićeno jadanjima, nevoljama, razočarenjima i jalovošću. Češaj se, češaj i češaj, – dok ne ostaneš oderane kože. Ali ipak to na mene ne djeluje obeshrabrujuće. Umjesto da me rastuži ili da sam potištena ja u tom uživam. Ja glasno zazivam sve više i više nezgoda, gora stradanja, bjesomučnije pogrome. Uzbudljivo mi je. Ako te imalo togu nadahne – sve je lako, ali ako te nimalo togu NE nadahne – sve je teško.
Ipak vas čudi zašto bih željela da čitav svijet ispadne iz kolotečine?
Kada sreća upadne u loša vremena, ne znaš da l' je đavolska šala, ili je dar pao sa neba.
Pravo bi pitanje zapravo bilo: koliko je dana od kada se bilježi povijest, a da se negdje, na nekom mjestu na ovoj planeti kojom se razmiljela ljudska rasa nije bilo rata ili krvoprolića?
Proizvedeni smo da budemo kupljeni. Potrošna roba. Topovska hrana.
Nema veze. Tu je još i 'Muzej sjebanosti', a u njemu eksponati: otvoreni umovi zatvoreno društvo skrivena kreativnost izložene tjeskobe… U usporedbi sa životinjom čovjek je »manjkavo biće«. Radi nedostataka trebaju mu pravila, zakoni, navike i običaji kojima liže ranu vlastite oskudice. Naposljetku već od kolijevke zahtijevamo prilično pažnje i pomoći, a isto i prije groba gdje legnemo u san vječnog spokoja. U kratkom međuvremenu odvijanja života mi smo priređivači pomoći i preživači samopomoći. Ustvari nedostatak je prirodno obilježje čovjeka. Čitavu povijest u znoju lica uma svoga izumljuje teleskope da bolje vidi zvijezde, slušne naprave da bolje čuje, mobitele da razgovara sa svakog mjesta sa onim negdje daleko, zrakoplova da leti, odjeće da bolje zaštiti svoja smiješna depilirana tijela kao očerupanih kokoši… Osim toga zabava: „kruha i igara“ se od drevnog Rima pretočila u navijačko ludilo na sportskim borilištima makar se nijedna druga životinja ne bavi sportom. Naime, nijedna nije toliko glupa. Čak ni plavuša nije toliko glupa. I zacijelo ne postoji nijedna druga vrsta sisavaca koja tako uporno ubija pripadnike vlastite vrste. Razlog tome nipošto nisu priprosti umovi i jaki mišići razboritog „O, čovjek – kako to gordo zvuči!“ štono je uskliknuo Maksim Gorki. A na višem stupnju dubokoumne suvremene uljudbe uznapredovala je žudnja za uništenjem. Kriza je na vrhuncu. U današnjoj krizi očekujem da će zbog recesije Snjegulica otpustila barem tri patuljka
Da postoji sud prirode našli bismo se na optuženičkoj klupi s vrlo slabim izgledom. S pravom bismo se plašili da će ljudski rod zbog dokazanog ludog ponašanja i silovitog ugrožavanja opstojnosti cjelokupnog živog i neživog svijeta završiti na giljotini, lomači, plinskoj komori, električnoj stolici, vješalama, glavom na panju, pred odredom za odstrel…
Otići ću u sabor podnijeti amandman na vlastitu sudbinu u tom i takvom svijetu.
Ali što mi to vrijedi?
Kako stvari stoje, može se naprečac zaključiti da u cjelokupnom ljudskom rodu ludilo svjetonazor štono ga elitni luđaci uzdižu mahnitanjem do zvjezdanih nebeskih visina, ali začudo nije tako. O kako je lijepo kad netko poludi za tobom, netko za kim si potpuno lud!
Ima li išta pogrešno u takvom zaključku jedne glupe plavuše? Poučeni smo primjerom psihopata i masovnih ubojica štono nam prikazuju na televiziji, a služi za stjecanje pogrešnog dojma pa, statistički gledano, umobolni na prvi pogled čine više zlodjela od normalnih.
To je obmana i laž. Treba se čuvati »normalnih«!
»Ludilo u pojedinaca je rijetkost. – ali ako je riječ o skupinama, strankama, narodima, vremenima, ludilo je pravilo.« – FRIDRICH NIETZSCHE.
Ljudi koji pate od mahnitosti ne sudjeluju u posve normalnom ludilu uljudbe koju 'kvaziintelektualci' zbog prljavosti hrvatskog izričaja, a u promidžbi čistoće svog uma zovu civilizacijom, a, nepristrano rečeno, njihovo je ludilo jednakog kova kao i u slaboumnih luđaka – zamagljivanje vlastitog neznanja i imenovanje za mudrost što mu služi u isticanju vlastite posebnosti. Dok te mame šećerom te mami, kad namami čak i koricu kruha da jedeš za doručak brani. Ali meni, glupoj plavuši, ne treba ni kruha ni peciva. Ja jedem sirovu hranu, a za doručak bananu. Samo ne znam da li je trebam upotrijebiti oguljenu ili s korom, zamišljajući snažnog gorilu ili čimpanzu – vještog tehničara?
Danas je najveća nepoznanica tajna osobnosti: Kako opstati i kako ne biti tobožnji, 'kvazi', 'nahvao'…
Većina, taj soj 'nahvao' ljudi, pati zbog takve posebnosti, žude biti izuzetni. S druge strane 'nazbilj' ljudi ne moraju ništa ostvariti. Ti debelokošci nikada neće prijeći granicu dosadnog i pristojnog života. Ali ta »običnost« potiče tragičnu sudbinu. Nije čudo da se tako prozvani 'obični ljudi' osvećuju, – da pokreću ratove, upuštaju se u razbojstva, ubojstva i prijevare nekad tek u izmaštaju umjetničkog stvaralaštva, ali nerijetko i sudioništvom u stvarnosti, – a sve radi toga da začine svoj život uzbudljivošću koje u njem, inače, nema. A ponekad jednostavno glume ludost:
„Vrlo je korisno, ako vas ponekad svi dožive ludom,“ kaže Audrey Hepburn u filmu »Doručak kod Tiffany-ja«, a ja, glupa plavuša ponavljam:
Kako je lijepo kad netko poludi za tobom, netko za kim si potpuno lud!
Ludo želim neka se svi ljudi koji vrednuju i proglašavaju uzoritim stanje svoje prodane duše – seljaci u 'globalnom selu' i domaći malograđani – noktima vlastitih ruku neka sami sebe izgrebu do smrti, ali ja ih neću ni dotaći ni izgrepsti zato jer nisam JA nego su ONI omogućili vladavinu uzorito 'nahvao', pohlepnim vlastodršcima – koji se odriču 'nazbilj' uzoritosti lako i mijenjaju je za potrebu zgrtanja, (a što znači da obznanjeni uzori nisu ni bili iskreni i istiniti), – preko tuđih leševa, ali odstupiti od vlasti nipošto.
Pa ni po cijenu ako propada svijet.
Uostalom oni tvrde da zastupaju demokratsku (većinu naroda svjetskih) i da većini ljudi ne sputavaju njihova prava. Kojoj većini? Pa recimo, siromašnoj većini pravo na siromaštvo Čak ih podržavaju.
Neki su toliko demokratski nastrojeni, da počinjem sumnjati ako u njima ima imalo čovječnosti?!
Ipak lukavost je najniži stepen inteligencije. To je inteligencija u službi koristi. Lukavo koristoljublje. Veliki ljudi ne vide vlastitu veličinu, ali dobro vide niskost nekih ljudi i stvari mada o tome ne govori. Ali kada veliki čovjek pogriješi i padne, tada se i najsitnije mizerno ljudsko biće osjeća većim od njega. To je jednostavno bolest čovječanstva.
Je li se našao ijedan dr. mr. sc. 'kvaziintelektualac' koji bi izrekao jednostavnu definiciju za uzročnike bolesti čovječanstva: Političari su paraziti, pijavice, uši, sluge pohlepnika koji žive od mrvica sa njihova stola, a rat je krajnje sredstvo politike da omogući svjež plijen grabežljivcima?(Pohlepa i grabež samo su lice i naličje novčića što ga neki to vole vruće trpati u vlastiti džep!)
I kako se onda jedna glupa plavuša poput mene još može šaliti na vlastiti račun čak i ako nemam račun na banci?
Ipak i unatoč svem mom izlaganju još uvijek potpuno ne razumijete želju glupe plavuše koja leti u visinu kao pjesnikinja i zavlačim se u tmine dubine kao mudrica....i opet ne mogu da opiše svoje želje. Neopisive.
Uzmite tanjure iz servisa iz kog jedete i tresnite ih na pod! (Uostalom mogli ste ih razbiti i nehotice, posve slučajno vam ispasti iz ruku.) Da li su se razbili? Jesu. E sad im se lijepo ispričajte! Da li su se sastavili iz krhotina? Nisu. I iz čega ćete jesti? Je l' ste se sad domislili?! Ma nije vas briga jer ionako vam se nisu sviđali i imate novaca za kupiti nove!?
I kanda što bloger 'sewen' kaže: „Dvaput je dvaput,“ opet odjek mojih već izgovorenih riječi: „Od Nove godine NE očekujem da će išta promijeniti. Očekujem od sebe da ću se ja promijeniti nabolje“ (i neće me odveć spopadati svakojake luckaste želje)!!
Post je objavljen 01.01.2014. u 18:07 sati.