Ponekad mislim da ću još puno toga moći. Ponekad uopće ne mislim, samo stvaram kao da ću vječno živjeti, a onda mi se učini da je život nepravedan. Sve mi se više približava odlazak, a ispred mene stoji tisuću želja, tisuću mogućnosti je ponuđeno, ali hoću li išta od toga dodirnuti. Možda me samo opominje taj jureći život da se treba pripremati za dalek put. Put bez povratka. Ali kako se pripremati na nepoznato? Mudri ljudi vjerojatno znaju. Ja sigurno nisam toliko mudra da bih svjesno osjećala onostrano. Od prvih riječi učim i izgovaram često: „…kako na Nebu tako i na Zemlji“, samo gdje je to nebo, kako ono izgleda i najvažnije postoji li? O da, mnogi se čude kada vjernik pita postoji li nebo. Sve što nije oku vidljivo, što nije opipljivo ostaje daleko, neshvatljivo. Vjerovati treba nekom djetinjom sigurnošću. No dođe vrijeme kada sve stavljam pod upitnik. Moje rođenje, moj život, i odlazak bez spoznaje razloga svega toga. Oduvijek me muči to pitanje, a odgovora stvarnog nigdje nema. I nekako uvijek na odlasku još jedne godine (iako ne vjerujem da je to prava mjera za protjecanje vremena) hvata me isti blagi očaj u spoznaji kako se i moj odlazak prebrzo približava. Možda će u nekoj budućnosti ljudi moći trajati duže od ovih tričavih sedamdesetak, ali hoće li jednako razmišljati o nestajanju kao i ja danas?
Post je objavljen 28.12.2013. u 09:06 sati.