Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/b3

Marketing

30.000 prosvjetara nema ništa protiv ministra Jovanovića

(preneseno s portala Nastavnici.org)

Nakon peticije kojom je za smjenu ministra Željka Jovanovića prikupljeno manje od 14.000 potpisa djelatnika u hrvatskom školstvu, može se još jednom potvrditi ona izreka: feudalizam je u Hrvatskoj ukinut prije 200 godina, ali kmetstvo je i dalje na snazi. Jer, iako je možda istina da ova peticija jest bila velik korak za sindikat "Preporod" (jer ju je potpisalo više ljudi nego što "Preporod" ima članova), također je činjenica da je to vrlo mali korak za školstvo, možda čak i korak unazad, ako "unazad" uopće više ima mjesta. Naime, nakon što hrvatskim zbornicama već gotovo dvije godine odzvanja kuknjava i lelek, cmizdrenje i zanovijetanje, zgražanje i cmizdrenje nad potezima prosvjetnih vlasti i svemu što u zadnje vrijeme dolazi iz Ministarstva, čovjek se jedino može zapitati: pa dobro, tko je tu lud? Nakon što su dobili priliku da se izjasne, hrvatski prosvjetari su u više nego dvotrećinskoj većini tu priliku odbili zbog čega se, na kraju, može izvesti samo jedan zaključak: za sve što se događa u školstvu, za sva smanjenja plaća, za sve besmislene dodatne poslove koje moraju raditi, za svu bespotrebnu administraciju koja ih koči i oduzima im dragocjeno vrijeme od onoga čemu bi se zapravo trebali posvetiti, za sav kaos u učionicama, hrvatski učitelji i nastavnici su si sami krivi.

Možda se može reći da je peticija bila loše organizirana. Prvo, tajming nije bio najsretniji. Predbožićno vrijeme, dosta posla u zbornicama i izvan njih te kratak rok potpisivanja otežali su da peticija postigne svoj puni uspjeh. Međutim, realno: koliko treba vremena i truda da se isprinta jedan papir, da se čovjek - da ne kažemo "prosvjetni djelatnik" - na njega potpiše, i da jedna osoba onda taj papir fotografira i pošalje u sindikat? Također, ovakav tajming imao je želju da se ministru pošalje "božićna čestitka" što je svakako originalna i medijski kvalitetna ideja, ali ostat će za daljnju analizu je li gubitak određenog broja potpisa bio toga vrijedan.

Dalje, podrška ostalih sindikata je izostala. Željko Stipić tvrdi da je pozvao ostale sindikate da se pridruže. Čak i najskeptičniji među nama moraju primijetiti da nitko od tih sindikata nije rekao "Ne, nitko nas nije pozvao". Dakle, nema razloga tvrditi da čovjek na bilo koji način laže ili izvrće istinu. Naravno, uvijek se može reći da je poziv bio samo formalan, da "nije tu bilo prave želje i volje za suradnjom". Međutim, tu se postavlja pitanje kakav oblik bi taj poziv trebao imati da se ne bi postavljale ovakve kenjkave primjedbe? Nakon što se "Preporodu" godinama bacaju klipovi pod noge, nakon što je aktivnim djelovanjem "kolega" izbačen iz pregovaračkih odbora, nakon što u novinama suparnički sindikati objavljuju plaćene oglase u kojima pozivaju članstvo da izađe iz "Preporoda", zaista, kakav je oblik taj poziv trebao imati? "Preporod" je napravio prvi korak; da je napravio i drugi, vjerojatno bi se našao netko tko bi ga optužio za agresivnost.

Dakle, zbog čega je onda ova peticija proizvela ovakav rezultat (jer, po našem skromnom sudu, manje od trećine potpisa za nešto s čime se očito slaže možda i 99 posto prosvjetara je jadno i bijedno)? Odgovor, naravno, leži u onome što se potiho, uz nezadovoljno mrnjkanje protiv svake vlasti, proteže u malo- i velikoodmorskim kuloarima: "nismo složni", "teško nas je pokrenuti", kao i sveopće nezadovoljstvo, ne samo političkom vrhuškom, nego i kolegama koji nas okružuju.

Treba biti iskren i reći da je dio potpisa propušten i zbog toga što neki zaista nisu znali da se nešto potpisuje ili shvatili kako mogu sudjelovati. Pa i ako nam ide na živce to što mnogi drže glavu u pijesku i nisu previše svjesni života koji prolazi izvan njihove sfere interesa, treba biti blagonaklon i prihvatiti da je riječ o relativno čestoj manifestaciji ljudske prirode. Eto, ljudi nisu znali, nisu se snašli, nisu shvatili, a božemoj, što sad? U takvim slučajevima nije bilo nikakve zle namjere niti logičkih skokova u vlastita usta (okej, nije bilo nikakve namjere) pa im možda možemo i oprostiti.

Ovome možemo pridodati i one koji su u vijestima čuli da se potpisuje neka peticija, ali su čekali da im je netko gurne pod nos. Opet, možemo govoriti o ovcama i striženju, ali ljudi smo, tko nikad u životu ni za što nije rekao "neka to obavi netko drugi", neka prvi baci kamen.

Veliku ulogu u ovome je odigrao K&K-provincijsko-gotovanski mentalitet; posjednik takvog mentaliteta zaista se neće previše potruditi napraviti išta više od onoga što mu je u propisanom opisu posla i izreka "tko se ne bori za svoja prava, nije ih ni zaslužio" njemu je daleka apstrakcija. Hrvatska je Hrvatska, "predziđe kršćanstva" (dakle, pred zidom, dakle s vanjske strane, dakle izvan aktualnih civilizacijskih krugova) i za to će trebati desetljeća da se stvar promijeni. Da, takve stvari se mijenjaju, između ostalog, i kroz obrazovanje, i problematično je ako su upravo nositelji tog obrazovanja istovremeno i nositelji ovakvog mentaliteta, ali krug nije u potpunosti zatvoren i moguće je da će se jednog dana, na neki vrhunaravni način, Hrvatska iz toga izvući. Nije nam potpuno jasno kako, ali nada umire posljednja (iako, s obzirom da je dosad umrlo sve ostalo, ona jest sljedeća na redu).

Također, činjenica je da je u mnogim školama došlo do aktivne sabotaže; peticija bi se našla na stolu, potpisao bi je manji ili veći dio kolektiva, a onda bi, nakon dan-dva, ista završila u smeću od strane Nepoznatog Počinitelja (a u barem jednom slučaju ravnateljice škole, bilo zato jer je dobila instrukcije odozgor ili je ovaj čin ulizištva došao potpuno spontano, iz dubine duše, ili njezinog jadnog nadomjestka). I tu možemo samo slegnuti ramenima. Sabotaža je jedan od najstarijih ljudskih oblika djelovanja, manje častan od svojih prethodnika politike i prostitucije, ali najdublje utkan u čovjekoliko biće; ako si pizda kao čovjek, onda ni u svom profesionalnom djelovanju ne možeš biti nešto drugo. Za utjehu može poslužiti da su ovakvi razlozi manjka potpisa statistički zanemarivi; od 30.000 nepotpisanih, za sabotažu bi se moglo okriviti njih tisuću, možda dvije, gotovo sigurno manje od pet.

I tako dolazimo do sljedeće skupine, a to su oni "kolege" koji znali za peticiju, mogli su potpisati ili organizirati potpisivanje, ali nisu iz nekog od brojnih "razloga". Jedan je bio taj što se zbog bilo čega (a što nema veze s Jovanovićem) "nisu slagali s peticijom". Izgovor je najčešće bio taj što je peticiju organizirao "krivi sindikat". Nije potpuno jasno što bi takvi htjeli, koji sindikat bi tako nešto trebao organizirati i, ako je peticiju organizirao "krivi sindikat", zašto se nisu aktivirali i pokušali izvesti to da takvu peticiju napokon pokrene "pravi sindikat"? U izgovorima koji su se valjali internetom ocrtava se sva bijeda i politikantstvo ljudi koji očito nisu sposobni vidjeti dalje od svog nosa: nije sreća kad tvoja krava dobije teliće, nego kad komšiji crkne njegova.

Ovakav mentalitet sitnih duša, ciljeve koji su samo i isključivo osobni te politikantska sredstva kojima se ti ciljevi postižu najbolje ocrtava mail koji smo dobili, a koji prilažemo sa strane kao sliku. Po našim saznanjima, pet pobrojanih tvrdnji su ili direktne laži ili nemaju veze s mozgom. Nećemo ih ovdje analizirati jednu po jednu, to neka obavi "Preporod", to im je ionako posao (osim ako zaključe da nema smisla, jer tko ovakve stvari proguta, njemu ionako ne vrijedi ništa objašnjavati).

U sljedeću skupinu spadaju oni koji su dobili peticiju, ali je nisu potipsali jer su se "bojali otkaza". Teško je pronaći riječi kojima bi se opisalo ovakvo pomračenje uma, beskičmenjaštvo i nedostatak elementarnog samopoštovanja, ali i intelektualnog kapaciteta koji nije sposoban shvatiti kako se i zašto zapravo dijele otkazi u prosvjeti. Ovakvi besmisleni izgovori su glavni argument koji potvrđuje da su prosvjetari sami krivi za sve što ih snalazi. Istina, dio problema se nalazi u kulturnom naslijeđu stanovništva na ovim prostorima koji su oduvijek bili pod ovakvom ili onakvom diktaturom, ali to ipak nije dovoljno da bi se pojedince amnestiralo od osobne odgovornosti, pogotovo zato jer je nedostatak iste kamen oko vrata njihovim ljudskim kolegama koji bi, možda, htjeli da se njihova okolina ipak na neki način poboljša i napreduje.

I u posljednju skupinu spadaju oni konačni izgubljeni slučajevi, dokaz da su Hrvati Najpametniji Narod Na Svijetu. Dakle, izgovori za nepotpisivanje peticije koje su ti "pametni" bacali u eter uglavnom su tipa "ništa od toga, prvo treba smijeniti Milanovića", "bez veze, neće proći", "nisam se potpisala jer ne da nisam žalosna i prežalosna...nego su peticije trebale ići i prije... zapravo 20 godina upropašteno sve", "drugi ministar bio bi još gori" ili "Milanović ionako neće pristati pa nema smisla potpisivati". Sve ovo govori u prilog činjenici da nije slučajno što, od visoko obrazovanih, prosvjetari imaju najmanje plaće. Naime, od visokoobrazovanih, prosvjetari su očito najmanje obrazovani, a na svaku primjedbu da "vozači kamiona imaju veće plaće" slobodno se može odgovoriti da vozači kamiona uglavnim imaju više zdravog razuma i samopoštovanja od dobrog dijela prosvjetara.

Moglo bi se ovdje još nadugo i naširoko raspredati o tome zašto je peticija - po našem mišljenju - polučila slabiji rezultat od željenog (iako, po uobičajenom znanstvenom principu, nijedan eksperiment nije neuspio, jer smo dobili kvantitativne podatke koji nam mogu pomoći da upoznamo svijet oko sebe i tome prilagodimo naše djelovanje), ali ono najbitnije je već rečeno. Ono što je najvažnije je da je dobivena potvrda stava članova udruge "Nastavnici organizirano" da cilj udruge i dalje neće biti:
- borba za prava učitelja i nastavnika
- pokušaj okupljanja što većeg broja članova
- predstavljanje struke
iz jednostavnog razloga što nam ne pada na pamet da predstavljamo ovakvu struku niti se želimo boriti za prava ljudi koji vlastita prava sami gaze. Naš cilj i dalje će ostati poboljšanje hrvatskog obrazovnog sustava, a nastavnicima i učiteljima to poboljšanje može donijeti samo kolateralnu korist. To jest, onima koji misle svojom glavom i koji kvalitetno i inventivno rade svoj posao. Oduvijek je bilo jasno da svaka promjena - pa čak i ona na bolje - nekome škodi, i jasno je da bi čak i poboljšanje sustava nekima škodilo. No, ova peticija je pokazala da je broj onih koji bi se u nekim novim okolnostima našli kao ribe na suhom veći nego što smo očekivali i upravo zato ne pada nam na pamet da ikoga "predstavljamo". Sve koji misle slično kao i mi pozivamo da se učlane i sudjeluju u akcijama, prijedlozima akcija, njihovom komentiranju, promoviranju ili, u najgorem slučaju, podizanju buke i skretanju pažnje javnosti na to da je obrazovanje najvažnija stvar na svijetu. Tiha većina će ionako uvijek stajati negdje sa strane i preživati.


Post je objavljen 27.12.2013. u 10:46 sati.