Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/apis

Marketing

Ja sam glupa plavuša upravo izašla iz picerije, slasno grickam iz omota za van kupljenog proizvoda, a na licu prolaznika čitko piše žudnja da probao bi moju pizzu

… i stvori Svevišnji čovjeka, na sliku božju pa ga rascjepi na dvije pole kao muško i žensko, razdvoji dušu njegovu i reče polovinama: „Plodite se i množite i napućite Zemlju…“
Tumaram svijetom, njegovim djelom koračam nošena rijekom prolaznika u tijelu plavuše, kušam zamisao na ovom i ovakvom svijetu što nam je, ljudima, darovao Svevišnji. Znam dokle su išli narodi i kamo ih je odvelo iskušenje duha. Neki su patili jer su smislili formule, drugi jer su iznjedrili heroje ili pak preobrazili dosadu u vjeru. Svi su trošili bogatstva zbog straha od sablasne praznine. A kad više nisu vjerovali i kad njihov život više nije bio plamičak što baca svjetlost na plodne obmane, prepustili su se užicima sjena smrti, čežnji za uništavanjima svog iscrpljenog duha.
To čemu me je podučila povijest ljudskog roda – silna me znatiželja gonila u meandre promišljanja – tek je ustajala močvara gdje se ogledaju strvine misli.
Tko god okusi poeziju vlastitog sanjarenja, okrutno se uruši u sebe.
Kao preobražaj sna u noćne more.
Na kraju je misaoni napor usamljeniji nego prije, a iz sjene na nj se nevino smiješi privid…
Beskonačnost u stanju nalik je umiranju. Suočena sam s trenutkom stvarnosti. Ne plaši me umor i ne podučavam tajnama ugniježđenim u žamor pitanja naših neznanja.
Svijet je poput kukavičjeg jaja u gnijezdu neke druge ptice iz prizora svijeta oslikanom božjim kistom. Osluškuj ga šuteći i sve ćeš čuti.
Negdje u tebi sakrila se istina, odgovor na sva pitanja koja postavljaš. Sve je u tebi.
U tvojoj nutrini dovoljno je mjesta za kontinente zamisli od snova i jave.
Naša nam podsvijest šapuće da ničeg nije bilo prije nas, nije pored nas niti će nakon nas biti. Osamljenost bića, jednog bića, mog bića – to je osamljenost kakvu osjećaju sva bića.
Bit je potpuno ništavilo. Ništa. Sve što je čovjek spoznao duguje žestini neznanja. Tek kad sve što nauči nestane, – nag i s golotinjom bespuća svijeta u kom živi – počinje razumijevati.
Tamo sam i ja pronašla samu sebe.
U tim večernjim šetnjama, lutanjima gradskim ulicama, dok sama sa svojim mislima u rijeci prolaznika izgovaram solilokvij toliko blizak stihovima u prozi kakve žalopojke pa ih zatim bilježim kad se vratim u svoj bivak u postovima svojim jer kao što bloger-ica 'Zvonka' reče u komentaru mog posta: „Blog ti je bolji od psihijatra. Ja sam to isprobala i izliječila sam se!“ samo ja sam psihijatarski kauč na kome dobivam histerični napadaj zamijenila usudom božje volje kad mi je dao tijelo glupe plavuše. O glupa plavušo koja izazivaš požudu o kojoj bi se uglađeno dvosmisleno trebala reći da ja sam glupa plavuša upravo izašla iz picerije, slasno grickam iz omota za van kupljenog proizvoda, a na licu prolaznika čitko piše žudnja da probao bi moju pizzu. Ali ovdje nije mjesto za uljuđene romantične zamisli dok u njegovom kolcu među nogama izrasta pedalj duga kost, a sva pristojnost i mudrost njegova svede se na žudnju da razmrda svaki kutak moje pizde, napuni me sjemenom. Odbacit ću nestvarnu nježnost muškaraca i glasno izreći prostačka pitanja što im se stvarno motaju glavom dok se nesigurno osvrću kad pored njih prolazim u slow motionu, tako da povjeruje kako sam ja djevojka iz njihovih snova.
I još dugo zatim, u njihovim sanjarenjima, lebde oblaci neizrečenih grubih izravnih pitanja:
„Gdje li je ona tvoja glupa pička, gdje krupna teška bedra, gdje meki nabubreni bokovi…?“
Ta igra odvlači moju požnju. To je ista ona grubost što ju je bloger 'sewen' u komentaru mog prošlog posta izrazio riječima:
„Mene ti ovakvo "bunilo" satare jedno po ure dnevno. Maximalno uru. Onda se polijen vrilon vodom po prstima i onda mislin kako ću prste namazat onom kremom za opekline - i samo to mi je najbitnije bitno! E! Jer, ko će....di će....ma svragu svit....“
Samo ja ne postupam poput 'sewen-a' da si nanosim tjelesnu ozljedu da od jače boli zaboravim slabiju.
Muška grubost, ona je taj melem koji mi odvlači misli! Ta Njihova samouvjerenost da netko drugi možda zna naložiti vatru, ali jedino On zna kako se raspaljuje glupa plavuša, da će od Njihove muškosti glupu plavušu abdomen boljeti, a maternicu će joj On izvrnuti naopako. Kao da samo On gorućim strijelama gađa, mene glupu plavušu čiji su jajnici žeravica. Samo On i nitko drugi, samo za nj sam stvorena ja glupa plavuša. Da osjećam nešto za nj. Da osjećam ostatke njegovog nabreklog kolca na koji me nabija kao vješticu na lomači, da je samo On malo više razmaknuo obale pukotine među mojim bedrima, izglačao zgužvane latice ruže moje ženstvenosti. Da ću nakon Njega moći primati bikove, pastuhe, ovnove, zmajeve, šarplanince s balkanskih gudura, a u rektum nabiti žabe krastače, šišmiše i guštere. Da ću prdjeti u arpeggiato (tal. – glazba u razlomljenom nizu akorda, tona kao na harfi), a ako mi se glupoj plavuši prohtije mogu napeti arpikord (tal. – glazbeni instrument po zvuku sličan harfi, spinet) preko svog pupka.
Samo On, taj oholi muškarac koji uranja u mnoštvu rijeke prolaznosti u svojim bludnim mislima obljubi tako surovo glupu plavušu služi mi: – koristim ga da mi odvuče iz misli okrutnu stvarnost i opako snoviđenje, na moje prazne ruke koje su prigrlile prazninu pa mi se sad već čini da su mi ga otrgli sa njedara. Na neostvarivu želju, na pomisao: „Kad bih ga barem jednom stvarno dotaknula…“ jer kada bih ga odista mogla samo jednom nježno dodirnuti to bi bilo kao kad nađeš odbačeno mače, psa lutalicu… sve dok ga ne podigneš sa zemlje gdje se skutrio pored tvojih nogu, ti nemaš ništa s njim, a čim ga uzmeš u ruke, čim ga prihvatiš i privineš uza se postane tvoj...
Ona strašna bol za koju je bloger-ica 'Valcer' u komentarima posta na mom blog-u rekla:
„Strašno. Sad mi sve postaje jasnije. To je bol koju je teško nadvladati, preboljeti, preživjeti..“
Onu patnju zbog koje je bloger-ica 'križar' u istim komentarima uzdahnula:
„Samo za ovo sam smogla snage: ŽAO MI JE.“
Isto krvarenje moje duše koje je bloger-ica 'nevaljalemisli' vidala govoreći:
„Zaplakala sam. Tvoja je bol nemjerljiva… ali tvoje čedo je dio tebe… bili ste jedno oduvijek, bili ste jedno 9 mjeseci...i sad ste jedno, a uskoro ćete opet biti skupa... osjećaj ga kao radost...zrači kao sunce ljubav za njega... Ti si jaka… jača od cijelog svemira... svaki put kad sklopiš oči ne misli na tugu, bol i razdvojenost, samo ga ljubi u mislima... njegov odlazak gledaj kao boravak u igraonici, tamo gdje mu je super, gdje uživa i čeka kad ćeš doći po njega... ono želi da si sretna i ti...“

Post je objavljen 22.12.2013. u 14:06 sati.