Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/maddogsh

Marketing

Haj, naj se kuha coprnjačka juha!

Pras!
Trgnuo sam se (da ne bi pomislili kako sam trgnuo nešto) iza sna probuđen upravo tim grozomornim praskom. Predamnomn, onako, kroz ljubičaste i ostale zvjezdice sa svih krajeva tridesetdvobitne palete, srećom RGB sistema boja, da je bio CMYK to ne bih mogao podnijeti, koje su plesale svaka u svom ritmu, od laganog dvokoraka do akrobatskog rokenrola, je stajala Soba.
- Što je frajeru?!? – pitala me sveudilj stojeći u najizazovnijoj mogućoj pozi za nekoga tko inače izgleda kao prostor površine nekih dvadesetak kvadratnih metara, na čijem se jednom zidu nalaze vrata, nasuprot njemu su dva prozora, ispred kojih je radni stol i fotelja iz koje me drmnuo prasak s početka.
- Vjerojatno sam opako seksualno ugrožen – rekoh i dalje ne vjerujući da umjesto gore opisanog vidim pred sobom zanosnu crnku (ok, namještaj je crn) u bež kostimiću (ok, zidovi su boje bijele kave, to je tu negdje, ako ste daltonist) i crvenim štiklama (e, tu je već diskutabilno čemu se to crveno moglo pripisati, najvjerojatnije upravo mojoj seksualnoj ugroženosti), oblina kakvima bi pozavidjeli i najmaštovitiji plastičari (sigurno je tome kriv udobni kožni naslonjač nekoć poznat kao Zlatko Bogatić, smješten nasuprot mog radnog stola)
- Vjerojatno? – nastavila je posprdno – Ne. Ti si totalno sigurno opako seksualno ugrožen
- Biti ću drugi?
- Nisi nesposoban. Samo si ugrožen. Dapače, moram nazvati društvo za zaštitu životinja i Greenpeace jer si toliko ugrožen, da si ravan sa cibetkama
- Kojim? – pitao sam , po starom dobrom običaju, najgoru glupost (a Glupost nije znala odgovor, i poslije se žalila upravi lokalnog vodovoda kako joj se postavljaju pitanja na koja ne zna odgovor)
- Vjerojatno madagaskarskim palmašicama
- Takvih nema
- A ti si kao stručnjak za cibetke?
- Pa, ako sam dovoljno ugrožen, moram se saživjeti sa sebi sličnima
- Seksualno, rekla sam seksualno
- Nisi li upravo ti spominjala da sam ugrožen k'o cibetke?
- Ha! Jesi li siguran da su cibetke ugrožene?
- Otkud znam, ti si to rekla
- Sad ne znaš, a znaš da nema madagaskarskih palmašica
- U svijetu u kojem umjesto svoje sobe vidim ovo što vidim, moguće je da su upravo madagaskarske palmašice ugrožena vrsta. Zašto si tu?
- Teško da mogu ne biti tu. Ja sam tvoja soba.
- I ja sam se navodno probudio?
- Pa i nisi
- A sad je jasnije zašto si tu
Pras!
Ponovno sam se trgnuo!
Ovaj puta je predamnom zaista bila moja soba, tih dvadesetak kvadrata, sa crnim namještajem, zidova obojenih u boju skoro u potpunosti različitu od boje bijele kave, sa udobnim kožnim naslonjačem, Zlatkom Bogatićem, velikim radnim stolom, i foteljom iz koje sam polako zbunjeno klizio iz poluležećeg položaja i vratima. Klizeći, okružen onim istim zvjezdicama, ovaj puta u bojama od ultra gangernozno zelene do infra-kancerozno narančaste, koje su plesale u onim istim ritmovima i dalje, uspio sam uočiti visoku figuru lagano crvenkastog tena kako se sve više ocrtava u okviru vrata, u protusvjetlu iz hodnika, zatamnjena prigušenom rasvjetom u sobi (ili je to bio sjaj treperavih zvijezda?). Oblačak sumporovodika, dolepršavši iz lifta, nije se mogao odlučiti na koju bi stranu i pronašao je najosjetljiviji nos u svojoj blizini, tako da sam napokon kliznuo do kraja na pod misleći na pokvarena jaja, disko muziku sedamdesetih i Sobinu sexy pozu iz sna od malo prije.
- Gabriele! – progovorila je figura, sada, onako iz te žablje perspektive, malo prekrivena podnožjem stola (a, tu sam zalijepio onu žvaku...), ali posve prepoznatljiva kao
- Maurice!
- Što radiš tamo dole?
- Uvijek volim tvoja ingeniozna pitanja. Tražim mukicu.
- Koga?
- Ne koga, nije bilo velikog slova, već što...
- Dobro... Što?!?
- Mukicu
- Malu muku?
- Ne, nego... jebote opet ingeniozno pitanje...
- Pa jasno, kad je potaknuto još ingenioznijim prvim odgovorom...
- Ovako nećemo nikud doći... znaš li što je mukač?
- Gabriele jesi li siguran da je sve skroz u redu s tom tvojom glavurdom? Da nisi oštetio stol prilikom presjedanja iz fotelje na pod?
- Ovako onda... Maurice... da li ti kopaš nos?
- Čiji?
- Svoj, pa ne kopaš valjda tuđe noseve?!?
- Nikad se ne zna, uostalom čovjek povremeno ne može biti siguran da li je nos kojeg kopa upravo njegov nos, možda je očev, majčin, nos strica Velimira iz Hamburga
- I onda ti mene pitaš da li je sve u redu s mojom glavurdom?!?
- Pa neću te valjda pitati da li je tebi sve u redu s mojom glavurdom.
- Kopaš li nos!?!
- Da
- E, super, kako potom zoveš kuglicu koju napraviš od šmrklja iz tog dotičnog nosa?
- To je mukač?
- Fasciniran sam tvojom dedukcijom dragi moj Maurice! E, to je mukač. A mali je mukač mukica. I to tražim.
Maurice na trenutak ušuti gledajući me u nevjerici:
- Zajebavaš me?
- Globalno govoreći, da.
- Khm... vratimo se potom na početak.
Početak, koji se skutrio iza poluotvorenih vrata zaskviči nešto poput "Ne na mene..." i šmugne iz sobe.
- Dakle, pitao si me što radim i ja sam ti odgovorio...
- Dobro... nećemo to sve ponavljati... Što radiš tamo dole prijatelju Gabriele?
Ustalući polako, što za spodobu mojih dimenzija nalikuje u većini slučajeva prizoru, pa barem, podizanja slona, ako već ne izranjanja brontosaura ili kako su se već zvali oni sauri kojima je signal o tome da im je rep povrijeđen putovao do mozga pola sata, prostenjah:
- Što bih radio? Probudio sam se zbog nekakvog praska i, od iznenađenja gdje sam, pao na pod. Dalje se fućka.
- Kako to misliš – iznenađenja gdje si? Pa prije pola sata sam otišao...
- Molim?!?
- Prije pola sa...
- Maurice!!!
- ... ta sam...
- Maurice!!! –
- ... otiša... Gabriele?!? Hej, stari moj... Gabriele!?!... Zovite Hitnu!!! Gabriele... prijatelju... koji ti je kurac?! ZOVITE HITNU!
. . .
Negdje u sivom svjetlu novog dana koji se promaljao na kraju tunela vještičji je kotao veselo krčkao. Na meniju je Gabriel na Vražje...
Dobar tek!


Post je objavljen 19.12.2013. u 19:03 sati.