EKONOMSKA POLITIKA: MOGUĆNOSTI I ALTERNATIVE
NEKE NAPOMENE
Gospodarska kriza u Hrvatskoj progresira u pravcu društvene, socijalne i političke krize, istodobno ona se sve više potvrđuje i kao idejna kriza, što širi ozračje općeg meteža(imbrolio).Zbrka pak na području teorijske i analitičke metodike u ekonomiji kojom se ovdje bavimo a koja je najvećim dijelom odgovorna za to izazvana je ordoliberalnim obrascem(neoliberalna konotacija pogrešno je usvojena) koji s jedne strane ne omogućuje alternativu potvrđujući istodobno s druge strane evidentnu nedjelotvornost. Unatoč tome ta idejna metodika i praksa bezpogovorno vlada našim mentalnim bićem čak i onda kada se verbalno odbacuje što čine brojni populisti i narodni tribuni na javnoj sceni svakodnevno Posebice se to događa u prilikama kada se logika mikroprocesa pretpostavlja logici makroprocesa što rezultira potpunom vulgarizacijom ekonomske teorije i prakse, ali i materijalnim gubicima u slučajevima kada se pozicija cjelovitih djelatnosti izjednači s pozicijom tvrtke(brodogradnja, infrastruktura i slično). Najvećim dijelom upravo zbog tako postavljene ljestvice (ne)odgovornosti, (ne)sposobnost danas u Hrvatskoj biva petrificirana kao sustavna a ne personalna pogreška što amnestira političe elite i omogućuje im dence macabre s našim sudbinama od jednog do drugog izbornog kruga.
NERAZJAŠNJENI UZROCI KRIZE
Gospodarska kriza koja trese Hrvatsku već petu godinu nema još uvijek definiran ni pojavni oblik, niti gospodarsko-politički sadržaj (osim razumljivo uniformiranog i neuspješnog ordoliberalnog obrasca) što naravno onemogućuje razvijanje koncepata i mehanizama za njeno prevladavanje.Ta manjkavost uopće se ne shvaća pa se u pravilu uzroci krize tumače jednoznačno, ili kao isključiva posljedica globalne krize, ili pak kao autonomno generirana pojava. Nastavno, takvo okružje ne dozvoljava niti uspostavu sustava znanstvene, stručne, političke i javne odgovornosti pa je javna scena zatrpana nekonzistentnim, neargumentiranim pa često i politiziranim i inim eskapadama. Krizu u današnjem trenutku obilježavaju jednako problemi i na području rasta i na području gospodarske strukture, a moguće ju je definirati kao gospodarsku, društvenu ali i duhovnu krizu, odnosno nazvati je jedinstvenim imenom depresija. Razdoblje je to koje obilježava zajedno pad stope aktivnosti, epidemija stečajeva, rekordne stope rasta nezaposlenosti, stagflacija sublimirana u visokoj troškovnoj inflaciji, kreditni lom, bijeg kapitala u inozemstvo i strmoglavi pad indeksa povjerenja u politiku i državu. Istodobno strukturne reforme bez gospodarskog rasta sve snažnije konfrontiraju načela države blagostanja i profitne države što reformske ciljeve brutalno degradira (socijalni bunt).
MODELSKI OBRAZAC U PRIMJENI
Od početka krize u Hrvatskoj se primjenjuje modelski okvir (obrazac) temeljen na tri makroekonomska cilja: fiskalnoj konsolidaciji (1), fleksibilizaciji tržišta radne snage (2), te gospodarskoj i društvenoj restrukturaciji (3). Polazne osnovice tako definiranog modelskog okvira temelje se na ordoliberalnom načelu prema kojem država figurira kao regulator na produženoj distanci. . Posljedično su dakle sve reference gospodarskog života i položaja definirane globalnom pozicijom gospodarskog subjekta i nacionalnog gospodarskog entiteta i rješavaju se u nacionalnim okvirima temeljem globalnog kriterijalnog sustava. Vidljivo takav je koncepcijski izbor demantiran krizom dugova i općom gospodarskom krizom, a izazvao je masovnu kapitalsku intervenciju (suprotno vlastitim načelima) okrenutu njenom rješavanju, međutim poduzeti napori nisu polučili rezultate. Funkcija primjenjenog modela odvija se na sljedeći naćin:
Fiskalna konsolidacija polazi od zaključka prema kojem u nacionalnom pogledu postoji kronični deficit javnog sektora kojeg sukcesivno treba smanjivati (do razine od 3% bruto domaćeg proizvoda). Kako bi se taj kriterij postigao u sustav se kontrole uključuje javni dug koji ne smije prelaziti 60% BDP-a. Zadani ciljevi postaju podlogom za ocjenu međunarodne vjerodostojnosti i utvrđuju odnos kapitala prema gospodarskom subjektu i nacionalnom gospodarstvu u cijelosti.
Cilj pak povećanja fleksibilnosti tržišta radne snage služi kako bi se povećala mobilnost na tržištu rada što prema definiciji pridonosi rastu efikasnosti sustava. Prva dva cilja pak služe kako bi se snizili troškovi gospodarstva i povećala njegova efikasnost što bi onda privuklo investitore i investicijskom polugom pokrenulo gospodarski rast i napredak. Također investicije bi omogućile gospodarski rast, odnosno konsolidaciju gospodarstva i društva na dugoročnim osnovicama. Opisani gospodarski obrazac, kao što je rečeno, ne postiže zadovoljavajuće rezultate u većini zemalja gdje je primjenjen, a na primjeru Hrvatske djeluje izrazito kontraproduktivno. Budući da fiskalna konsolidacija uključuje prihodnu i rashodnu stranu sustava s namjerom progresivnog smanjenja deficita što kao mehanizam djeluje isključivo u uvjetima konjukture u uvjetima dekonjukture pad rashoda zakonito ubrzava pad prihoda iznad rashodne razine(Keynes,Blanchard) što potiće generatore krize te vodi rastu deficita i gubitaka na svim razinama sustava. Autonomni pokušaj konsolidacije deficita javnog sektora izaziva goleme insuficijencije u funkcioniranju državnog i socijalnog sustava, nezaposlenost na svim razinama raste i vodi do socijalnog bunta. Prezistencija i progresija deficita u javnom sektoru poglavito generiraju poreznu presiju s pogubnim posljedicama na potrošnju i proizvodnju. Zbog visoke i rastuće razine poslovanja inozemni kapital ne dolazi u zemlju, a domaći, posebice proizvodni, bježi u inozemstvo. . Naime u razdoblju 2007.-2012. godina BDP je pao za 7%, zaposlenost za 5%, a proizvodnost računata na temelju koeficijenta tog odnosa 1,8% (ona je sinonm profita) što je nacionalni gospodarski prostor učinilo kapitalski potpuno neatraktivnim. Otuda i pritisci kapitala u pravcu obaranja troškova sustava koji su međutim s druge strane, zbog redukcije tržišta i visoke cijene kapitala,postali neprovedivi.
GENERATORI KONJUKTURE
Dva temeljna uvjeta za pokretanje konjukture jesu širenje tržišta (potrošnja) i cijena kapitala (kamata) koja mora biti niža od prinosa na kapital(profit). Prema svim sustavnim obilježjima primarni impuls za pokretanje konjukture u našim uvjetima vezan je za autonomno povećanje osobne potrošnje budući da je investicijski multiplikator degresivan a javna potrošnja je administrativno limitirana. Ekonomska politika temeljena na redukciji tržišta te pad izvoznih tržišta pokazuju kako aktualni modelski okvir nije u stanju pokrenuti konjukturu. Naime ostvarena supstitucija uvoznog sadržaja koja je pridonijela uravnoteženju platnobilančnog računa kao jedino pozitivno obilježje sustava dogodila se stihijski kao posljedica pada potrošnje i sukladno tome uvoza, dok kreditni lom kojim su stvoreni viškovi kapitala na domaćem tržištu nije oborio cijenu kapitala već je potaknuo njegov bijeg u inozemstvo. Neprijeporno, kada se govori o supstituciji uvoza valja zaključiti kako mogućnosti u tom pogledu nisu shvaćene budući da je promjena strukture potrošnje koja je zbog pada standarda označila pomak potrošnje prema egzistencijskim dobrima (hrana,režije) otvorila dodatnu mogućnost domaćoj ponudi. Suprotno mogućnostima koje je taj proces otvorio , potrošnja je međutim i dodatno smanjena rastom administrativnih cijena i poreznom presijom pomoću kojih je teret sanacije strukturnih problema velikih sustava prebačena na sektor stanovništva.
FINANCIJSKI SUSTAV
Financijski sustav oslonjen na prethodno opisani modelski okvir(aktualni) polazi od načela autonomnog i istodobno jedinstvenog globalnog financijskog tržišta koje ne poznaje nacionalni kapitalski račun. Svi sudionici tog tržišta djeluju u okviru regulatornih mehanizama, ( nacionalnih i međunarodnih) , a pojedinačnu cijenu kapitala diktiraju odnosi ponude i potražnje bitno određeni pozicijom nacionalnih gospodarstava i gospodarskih subjekata pojedinačno. Hrvatska je u proteklom desetljeću postigla visok stupanj integracije u svjetsko financijsko tržište, međutim jednostrano oslonjena na uvozni kapital i stvarajući dužničku poziciju. Takva konstelacija njenog financijskog potencijala u osnovi je bila determinirana materijalnim i strukturnim razlozima poglavito (deindustrijalizacija,tercijarizacija, kreditno poticanje potrošnje, intezivne investicije u infrastrukturu, sanacija ratnih razaranja).U takvim okolnostima razvijen je financijski sustav u velikoj mjeri oslonjen na globalno financijsko tržište s jedne strane, ali s druge strane to je i sustav s razvijenim autonomnim obilježjima posebice snažnim deviznim pričuvama koje su omogućile tečajni manevar, ali i predstavljale visok obrambeni mehanizam u odnosu na pokušaje špekulantskih napada na domaću valutu i brojnih drugih nestabilnosti. Monetarna politika u okviru je takvog sustava sadržavala zahtjev okrenut održanju vanjske i unutarnje likvidnosti i stabilnog valutnog tečaja. U osnovici ta je politika bila novčano ekspanzivna, međutim strukturno neodgovarajuća budući da je podržavala potrošnju a nije uspjela razviti selektivne mehanizme okrenute investicijama. Rečeno je kako je nastupom financijske krize HNB intervenirala dodatnom financijskom injekcijom (pričuve) i na taj način otklonila krizu, međutim do očekivanih strukturnih reformi nije došlo. Valja pridodati kako monetarna politika nije uspjela niti oboriti cijenu kapitala poglavito zbog potrebe uvoza kapitala i pozicije Hrvatske na međunarodnom financijskom tržištu. Nastupom financijske krize u globalnom monetarnom sustavu izvršen je monetarni detant-središnje banke SAD-a, Japana, V. Britanije i Europske unije emitirale su 8000 mlrd USA dolara u monetarni sustav i oborile temeljnu kamatnu stopu na vrijednost od 0,5%, međutim gospodarstvo nije osjetnije pokrenuto, posebice ne u EU. Nastale okolnosti prisilile su iste središnje banke da tako zvane konvencionalne monetarne obrasce zamjene nekonvencionalnim, bliže rečeno da ciljeve tećajne, cjenovne i mikroprudencijalne stabilnosti zamjene ciljevima poticanja konjukture i makroprudncijalne stabilnosti. Nastupom financijske krize u Hrvatskoj je također izvršen financijski detant- HNB je smanjenjem pričuve oslobodila dodatna financijska sredstva očuvavši na taj naćin unutarnju i vanjsku likvidnost i stabilnost kamatnih stopa. Međutim kao i u slučaju EU i kod nas je operacija monetarnog detanta izazvala endogene učinke, što znaći da su sredstva završila u državi i kreditnim i financijskim institucijama, dok novac nije plasiran u gospodarstvo niti su započete strukturne reforme. Nekonvencionalne pak mjere koje je HNB poduzela završile su kao selektivni plasmani preko HABOR-a bez vidljivijih učinaka. Takav modelski koncept nije mijenjan nastupom krize. Nesporno, financijski sustav i politika temeljeni na restrikciji potrošnje, onemogućili su pad cijene kapitala, budući da je njegova cijena bila diktirana cijenom uvoznog novca, također količina novca domaće provenijencije stalno je opadala u odnosu na devizni novac zbog pada gospodarske aktivnosti pa pritisak u pravcu obaranja kamata nije bilo moguće ostvariti. Moguće je zaključiti da je i u hrvatskom slučaju potvrđeno kako u uvjetima fiksnog valutnog tečaja monetarna politika funkcionalno nema potreban manevarski prostor. Uz rečeno u tijeku krize zabilježen je poznati fenomen tezauracije novca na područja sigurne valute (EUR) što je dodatno povećalo stupanj eurizacije sustava i pridonijelo aprecijaciji kune s jedne strane, istodobno s druge je strane pridonijelo padu neto duga prema inozemstvu (60% BDP-a) i na taj naćin omogućilo nastavak procesa korištenja inozemnog kapitala.Međutim, dugotrajna kriza ozbiljno je pogodila bankovni sustav-došlo je do postupne deaktivizacije bankovnih potencijala(razduživanje), ali i do povećane rizičnosti bankovnih aktiva što zajedno otvara pretnju gospodarskoj aktivnosti zbog potencijalno mogučeg rasta cijene kapitala i stupnja rizičnosti uloženog kapitala. Eventualni rast cijene globalnog novca koji je izgledan postojeću bi poziciju bankovnog sustava u Hrvatskoj i dodatno otežao.Upravo i zbog toga konjuktura se nameće kao jedina alternativa i u pogledu rehabilitacije nacionalnog financijskog sustava.
TEORIJSKE KONTROVERZE
U kriznim uvjetima redovito se propitkuju reorijske osnovice sustava. Aktualno prijepori se uglavnom odnose na dvije velike idejne škole-neoliberale i keynesijance. Temeljna razdjelnica između neoliberalnog i keynesovog obrasca u uvjetima prevladavanja krize je u tome što neoliberali forsiraju investicije (strukturne) na račun potrošnje (cjelovite), dok keynesijanci suprotno potiču potrošnju na račun investicija (korespodentna štednja-ovdje naravno treba spomenuti i postkejnesijance, međutim njihov se koncept pokazao nevjerodostojnim) Neoliberali polazeći od postulata pune mobilnosti kapitala na globalnoj razini vjeruju kako pad troškova na nacionalnoj razini privlačći globalni kapital i rješava krizu. Otuda krunska uloga politika financijske konsolidacije i fleksibilizacije tržišta radne snage u njihovim gospodarskim rješenjima. Međutim nacionalna i socijalna raslojenost globalnog društva s jedne strane i motivi kapitala s druge strane, takav pristup čine promašenim što nastavno produbljuje krizu. Dugotrajna kriza iscrpljuje nacionalne resurse čineći skupine zemalja u krizi sve brojnijm i ranjivijim. Držim kako zbog toga Keynesov nacionalni okvir postaje rastuća mogućnost.. Nastupom krize dolazi do pada BDP-a što u njegovoj strukturi rezultira povećanjem potrošnje na račun investicija. Naime potrošnju obilježava niska elastičnost, dok je suprotno kod investicija gdje je stupanj elastičnosti visok. Upravo zbog toga nastupom je krize u prvom koraku potrebno forsirati potrošnju kako bi se održala strukturna ravnoteža a time i gospodarski rast koji onda zajedno s povećanom ponudom kapitala zbog izostanka investicija (povećan koeficijent obrtaja novca) obara cijenu kapitala i u drugom koraku pokreće investicije i razvoj. Poticanjem investicija a priori, što čini neoliberalni model, dolazi do insuficijencija u potrošnji, što obara potražnju i koči gospodarski rast, istodobno raste cijena kapitala a samim tim dolazi do investicijske blokade čime se otvara circulus viciosus krize. Neoliberali su ovoj tezi pokušali suprostaviti tezu o mobilnosti kapitala prethodno spomenutu, međutim pad gospodarske aktivnosti unatoč golemim financijskim injekcijama bjelodano ju je osporio. Pokazalo se kako dugo razdoblje rasta ekonomija s niskom cijenom radne snage i geopolitičkog rascijepa do kojeg je on doveo nije moguće u zemljama s visokom cijenom radne snage prevladati obaranjem cijene faktora rada budući da takav zahvat rezultira nezaposlenošću i rušenjem društvenog i ekonomskog temelja razvijenih civilizacija. Rječju, kriza je potvrdila validnost keynesovog gospodarskog algoritma i u suvremenim gospodarskim odnosima globalnog svijeta.
MOGUĆNOST ALTERNATIVNOG PRISTUPA
Gospodarski sustav suvremenih ekonomija figurira kao sustav proizvodno-potrošne ravnoteže koja se ostvaruje u razmjeni s inozemstvom (autarkija ne postoji niti u najnerazvijenijim zemljama). Struktura njegovih agregatnih sastavnica potvrđuje se kao sustav stabilnih relativnih vrijednosti jer upravo ta stabilnost omogućuje zakoniti tijek reprodukcije (conditio sine qua non reprodukcije). Hrvatsko je gospodarstvo temeljito promijenilo odnose u proizvodno-potrošnoj matrici nastupom krize. Udarom krize udio osobne potrošnje smanjio se za 5,3% u strukturiBDP-a; državne potrošnje za 1,8%; investicija za 1,7%; dok je deficit tekuće platne bilance smanjen za 8,9%; Nastupom krize došlo je do dubokih promjena u -potrošnoj matrici nacionalnog gospodarstva koje su se poglavito očitovale u snažnom smanjenju relativne vrijednosti potrošnje u strukturi BDP-a do čega je opet došlo zbog spektakularnog pada deficita tekućeg računa platne bilance.Na taj naćin i u našim je uvjetima potvrđena prethodno opisana zakonitost. Premda je pad tog deficita nastao kao rezultanta pada uvoza, obujam pada deficita pokazuje također kako je hrvatsko gospodarstvo ostvarilo iznimno visok stupanj supstitucije uvoznog sadržaja što nije s dužnom ozbiljnošću analizirano.Naime kada bi se iz stope gospodarskog rasta isključila uvozna supstancija pokazalo bi se kako pad aktivnosti i nije tako dubok kao što to službena statistika pokazuje(u pet godina krize dug se ne povećava, a deficit tekuće bilance doveden je do ništice). Neprijeporno prethodna analiza pokazuju kako krizu nije moguće prevladati bez rehabilitacije potrošnje, odnosno kako su politike okrenute pokretanju investicijskog vala kao mogućeg protukriznog instrumenta, čak kad bi do ulaganja i došlo, potpuno promašene. Naime investicije, već zbog svoje strukturne pozicije, nisu u stanju pokrenuti gospodarski rast, odnosno potrošnju kao njegov zamašnjak, jer ne utječu odlučujuće na širenje tržišta u kratkom razdoblju s jedne strane, dok s druge strane temeljene na uvozu kapitala one ne mogu istodobno oboriti cijenu kapitala ispod razine profitne stope.
Alternativni modelski okvir polazi najprije od zaključka kako je nužno odmah prekinuti ekonomsku politiku u primjeni budući da ona produbljuje sustavne deficite čineći krizu sve težom, a njeno prevladavanje sve bezizglednijim. Pogled na gospodarsku matricu u vrijeme i prije nastupa krize pokazuje kako je rast bio generiran uvoznim sadržajem potaknutim deindustrijalizacijom i sukladno tome eskalacijom inozemnog duga. Obnavljanje takvog profila gospodarskog rasta ne predstavlja više kratkoročno opasnost, zbog proračunskih i platnobilančnih ograničenja poglavito, ali i zbog odnosa i naše pozicije na globalnom tržištu kapitala, pa prosljeđuje kako je rast potrošnje na domaćim resursima jedini mogući način pokretanja konjukture. Razumljivo ovdje se odmah otvara sljedeće pitanje: je li u takvim okolnostima moguće uravnotežiti ponudu i potražnju? Valja odmah ustvrditi da jest, ali ne obaranjem potrošnje (i nezaposlenošću), već njenom ekspanzijom. Potrebno je uzeti u obzir kako su kapaciteti domaće proizvodnje danas iskorišteni sa svega 40%, dok je prije krize taj postotak iznosio 70; kako je tijekom krize u strukturi potrošnje stanovništva udio egzistencijskih dobara prešao 40%(prije krize 33%) što stvara prostor za domaću proizvodnju mahom tradicionalnu; kako je saldo tekućeg računa platne bilance uravnotežen, a neto dug prema inozemstvu pao na 60% BDP-a zahvaljujući rastu devizne štednje; te kako je povećanjem ponude temeljene na domaćim resursima i stvaranjem relativno većeg obujma nacionalne valute na taj naćin, jedino moguće oboriti cijenu kapitala i otvoriti put investicijama.
Ulaskom u Europsku Uniju Hrvatska podliježe sustavima nominalne i realne konvergencije što će dovesti do niza ograničenja u vođenju autonomne ekonomske politike.Nove okolnosti na stanoviti će naćin donijeti zaoštravanje već postoječih restriktivnih politika posebice na sektoru javne potrošnje, što znaći kako će osobna potrošnja ostati kao jedini potencijalni pokretač konjukture. Naime izvoz srednjoročno nema izgleda zbog produžene recesije u gospodarstvima naših najvažnijih vanjskotrgovinskih partnera, osiromašene izvozne baze(brodogradnja) i pada konkurentnosti gospodarstva. Stanje hrvatskog gospodarstva, ali i društva, pokazuje nakon pet godina krize sustavnu blokadu.Monetarna je politika pasivna zbog zbog primjene koncepta fiksnog tečaja determiniranog visokim stupnjem eurizacije i stanjem inozemnog duga;Fiskalna politika blokirana je prekoračenjem fiskalnog kapaciteta zemlje(40% udio poreza u BDP-u), a nezaposlenost i pad standarda prijete aktivnim i pasivnim socijalnim buntom.
Koncept autonomnog poticanja osobne potrošnje kao alternativna mogućnost polazi od njene sustavne rehabilitacije.Cilj ekonomske politike u tom pogledu je, vratiti relativni udio osobne potrošnje u BDP-u na razinu pretkriznog razdoblja, što znaći povećati taj udio za 5,3% u BDP-u, odnosno za 16 mlrd kuna u cijenama 2011 godine.Budući da nije moguće kratkoročno povećati zaposlenost, niti plaće, prostor potrošnji moguće je otvoriti jedino reprogramom i otpisom dugova stanovništva gdje država treba nastupiti kao jamac, a kreditori kao financijski agenti.Stanje duga stanovništva Republike Hrvatske već se treću godini ne mijenja i iznosi oko 40% vrijednosti nacionalnog BDP-a, također dug je u 2012 godini desego vrijednost od oko 80% raspoloživog dohotka stanovništva. Radi se o pretežito kratkoročnom dugu(60%), uglavnom bankovne provenijencije.Istodobno nastavlja se snažan trend razduživanja stanovništva i kreditne apstinencije.Usporedo s tim procesima jača trend štednje stanovništva, posebice devizne, što pojačava stupanj eurizacije sustava i deaktivizacije nacionalne valute s prethodno opisanim posljedicama.Sve navedeno govori u prilog zaključku kako je potrošnja stanovništva blokirana i kako upravo ta blokada stvara zatvoreni krug krize.Pokušaji deblokade duga stanovništva koje poduzima država malog su opsega i kontradiktorno djeluju u uvjetima porezne presije koju diktira redukcija javne potrošnje.Učinkoviti odgovor u tom pogledu može stoga ponuditi jedino sustav kreditnih institucija pri čemu treba navesti kako 16 mlrd kuna prethodno navedenih čini oko 13% aktive bankovnog sektora Republike Hrvatske, s tim što rizična aktiva dnevno raste upravo zbog degresivnog gospodarskog ciklusa i vrlo će brzo njen rast(gubici) nadmašiti rast sredstava potrebnih za rehabilitaciju potrošnje navedenih u reprogramu. Pozicija bankovnog,a time i financijskog sustava, već od početka krize ocjenjuje se stabilnom, također takve se prognoze iznose i za nastupajuće srednjoročno razdoblje. Međutim moguće je primjetiti kako profitabilnost bankovnog sustava u Republici Hrvatskoj naglo pada( u 2012 godini profitabilnost je manja za 14,6%, a prinos je na kapital veći za svega1%).Perspektivno je moguće očekivati rast cijene kapitala na svijetskom tržištu, ali i pogoršanje premije rizika za nacionalno gospodarstvo i državu. I konačno, nastavkom dekonjukture banke će morati povećati stupanj selektivnosti kredita što će im smanjiti prihode i povratno utjecati na cijenu novca iz domaćih izvora, odnosno rast pasivnih kamata s vrlo teškim posljedicama na gospodarstvo, financijski sustav i društvo u cjelosti.Poticanjem osobne potrošnje kao cilja s jedne strane, te otpisivanjem i reprogramom dugova kao instrumenta s druge strane, konzistentnost modelskog okvira zemlje (tinbergenovo jedinstvo ciljeva i instrumenata) držim čvrsto je osigurana.
U Zagrebu 15. 10. 2013. Lokin Branimir
Post je objavljen 16.12.2013. u 16:15 sati.