Da li je to MOJ VEDRI POGLED NA ŽIVOT!? I zar naslov upućuje na to da nisam šaljiva pojava? Svako jutro dok se umivam, promatrajući krmeljive oči u zrcalu. Predodžba žene, glupe plavuše, zuri u mene iz odraza. Površnom frojdovskom psihoanalizom mojih dosad objavljenih dnevničkih zapisa na blog-u: nosim unutarnju patnju „goleme glupače“. Iz svega što brbljam odmah se može uočiti da mi je samo jedna stvar na pameti, a da su pametovanja tek šminka kakvu mi žene uvijek nabacujemo pokušavajući prikriti nedostatke Ali čekajte…
Ja sam plavuša sa iskustvom i godinama za koje se uljuđene osobe ne raspituju. Neodoljiva kombinacija, naročito ako uzmete u obzir neodoljivu privlačnost fatalne žene. Umišljam si da slamam srca pohotljivih muškaraca mada mi do toga nije stalo, ali to nije tako, naravno. Nema strašnijeg prizora od bespomoćne plavuše koja žudi za onim o kome toliko malo može reći ako ne govori kako vode ljubav. Zapravo ja vam zasad uopće ne želim spomenuti niti išta kazati o svojoj ljubavi, nepodnošljivoj ljubavi, ljubavi bezobzirnoj kao ljepota, o bezgraničnoj ljubavi što uzima i daruje do posljednje mrvice, ljubavi smrtonosnoj kao pobjeda i poraz. – jer ljubav jedne plavuše kao sve postojeće stvara i uništava, ubija, sije smrt. Radi se upravo o onoj plavuši koja ne razlikuje ševu i devu jer se nikada nije devila, stavlja pod jastuk kocku šećera da bi imala slađe snove, a kad se ujutro probudi ustane iz kreveta i ode kući pa baci budilice kroz prozor da vidi kako će vrijeme proletjeti u novom danu u kom opet baca travu na cestu koju pješaci prelaze da nahrani 'zebru', puzi po dućanu tražeći niske cijene, pleše ispred semafora zamišljajući da je u disku i što je još gore gluplja od kokoši koja barem zna na čijim jajima mirno sjedi, a plavuša poskakuje. Tu su još i otisci štikli na monitoru od pokušaja da uđem na Internet i ulijevanje vode u računalo da bi surfala. Sve osim očaja jer imam zrakoprazan prostor u glavi. Bolje išta nego ništa. I ispalo je da ne vodim ljubav u tišini samo zato jer mi je mama rekla da ne razgovaram sa nepoznatima. I čak sam imala puno više prilika za zatrudnjeti, ali, sam ih popušila sve osim ove sada kad se počinjem razvijati u endemični primjerak plavuše s moždanom stanicom, – trudnom plavušom..Gluposti su me dakle obilježile i zatrpale kao snijeg. Bedastoće poput pitaju ako radi žmigavac? Pa naravno da radi, ne radi, radi, ne radi ...
Sve ovo govorim radi moje prijateljice Andre-e koja u svom blog-u „Andreina“ pod naslovom „Naučila sam“ obznanila patnju što nosi u svom srcu. Ona kaže: „Mjesec je darivanja i zato vas molim prijatelji moji dragi darujte nekome tko vam je blizak barem ugodnu riječ jer i to može tužnoj osobi uljepšati dan jer, vjerujte mi, patnje je svakodnevno sve više…“ nešto poput mog komentara ostavljenog ispod snimke okićenog božićnog drvca na blog-u Ine's Playground: „I nadalje jedan radosni trenutak za čovjeka u njegovom domu znači smrtnu presudu jednom mladom stablu koje je do jučer u šumi pružalo utočište pticama i tamo im na neki način bilo sretan dom iz kojeg zorom odjekuje cvrkut…“ Samo moja je patnja različita. Ja ne patim kao Andre-a. Ja sam plavuša koja nosi paketić maslaca oko vrata jer na njemu piše: „DUKAT“. Ja nosim crne naočale na trbuhu jer imam slijepo crijevo, a bacam tablete u vodu jer na njima piše „PLIVA“. Ja patim radi vlastite gluposti kakvu podrazumijeva bloger sa pseudonimom NF kada u komentaru Andre-inog vapaja iskreno izjavljuje: „slabo sam što naučio“ govoreći o sebi kao pripadniku suvremenog hladnog svijeta. To je čitava tajna koju je važno razumjeti. To je misterij sadržan u komentaru mog štiva „Danas lijepo i sretno žive samo oni koji nemaju prohtjeva – dakle: mrtvaci na grobljima“ čiji sadržaj bloger nick-a 'NEMA RAJA NA ZEMLJI' u svom komentaru sažima riječima: „Plač nad vlastitom sudbinom. Gorčina. Izgubljenost. Preziranje, gotovo, života. Znam, nezaposlena si. Žao mi je mladosti koju predstavljaš. Ali treba se trgnuti i ustati protiv sivila. Nije dobro nestalo, nije umro dobar čovjek! Treba…“, a bloger-a 'deadly-a' navodi da kaže: „kao buntovnik mogu reći da me boli kurac za to, a kao građaninu ove zemlje za koju su mnogi dali živote, mogu reći - jadno i žalosno, a ne vidim nigdje nekakav boljitak...nažalost“ Nažalost?! Zašto ne? Zar je moguće nešto uraditi na tome da svijet ne bude onakav kakav jest. Sve što je bilo nebesko nestalo je iz svijeta gdje ljudi žive. Svijet ljudi je postao prevelik za svaki zanos. Iscrpljuje ga. Srcem se više ništa ne može učiniti za nj jer je ljudska pamet uvjerila čovječanstvo u svoju beskrajnu moć.
I Svevišnji je planetu Zemlju prepustio ljudskoj stvarnosti, ali ne i nebo, snove… Ni ja neću. Nipošto! Ja sam ionako samo jedna glupa plavuša kojoj kad raznosač pizza pokuca na vrata kaže: „Divno, uđi i raznesi moju na brzinu.“ A tko glupost više prezire od glupana?
Osim toga: tko pokuša spasiti svijet bez da sebi omogućimo opstanak u njemu, opasan je za oboje!
Post je objavljen 16.12.2013. u 11:36 sati.