Preneseno sa: http://www.metalgod.org/category/kolumne/
Taman negdje u doba dok je prvi boy band na svijetu, liverpoolski četverac The Beatles osvajao top ljestvice diljem svijeta, a nabrijani pandan iz Newcastlea, The Animals, počeo polako ali sigurno graditi svoju zvjezdanu karijeru, legendarna Patty McGee diljem Amerike promovirala je sigurnost na magičnoj dasci sa 4 kotača (dasci koja je u nekoliko godina uzela maha među mladim Amerikancima) a Torger Jonson sa svojom ekipom radio je sve one vratolomije, koje će u desetljećima koje slijede, postati osnovno obilježje “najbrže rastućeg sporta u Americi i svijetu”. Dok je Patty promovirala sigurnost a ujedno i Hobbie daske, u Americi jača animozitet prema Vijetnamu, Hladni Rat se “dvoumi” bi li i dalje bio primaran problem Amerikanaca ili ne, hippie pokret počinje jačati, predvođen mushroom guruima Timothy Leary-em i braćom McKennae, američka intelektualna klika zatvara se u omanje miljee i tamo nastavlja svoj rad u tišini, popraćenoj pokojom ovisnosti o heroinu, no svejedno daleko od bauka dotrajale McCarthy-evske komisije (izmišljanje komunista među intelektualnom bogatom klikom, od Holywooda do New Yorka), Rod Serling od iscrpljenosti pada ostavivši narodu genijalnu Zonu Sumraka, a Gene Roddenberry taman počinje posjećivati vidovnjakinju Phyllis, koja će mu kroz “channeling seanse sa višom svijesti” dati materijala za teme, u seriji koji će tek pokrenuti – Star Trek. Članak u Life magazinu o Patty McGee, bio je ujedno i početak križarskog rata protiv “najbrže rastućeg sporta u Americi i na svijetu”, kojem su se pridružili i neki kongresmeni i nekoliko (naravno) “udruga za djecu, moral i čudoređe” (sa svojim katoličkim/nazi programima i propagandom). Stigmatiziranje, započeto simultano u lipnju 1965. od strane nekoliko floskulativnih novinara na platnoj listi obavještajnih službi, bio je početak u apsurd koji je prouzrokovao propast skateboardinga, u jesen iste godine. “Bez jednog ispaljenog metka” skateboarding se predao i izašao potpuno iz medijskih stupaca, dok se na djecu i ostarjele surfere na asfalt daskama gledalo kao na Vijetkong “gerilu”. Ustrani skejteri, poput Torgera Jonsona, Russela Howella te mnogih drugih, i dalje su vozili daske na glinenim kotačima (poneki su vozili aluminijske daske sa aluminijskim kotačima, dok su se neki okušavali sa tvorničkim eksperimentima i vozili se na mješavinama kotača od gline, papira i orahovih ljuski).
Do legendarne prekretnice u sportu – dolasku (poli)uretanskih kotača na tržište. Rat u Vijetnamu uzima puni zamah, Hladni Rat seli se u svemir (raketni program postaje prioritet), hippie pokret je u punom jeku a poli(uretanski) kotači počinju od ideje za vojnu industriju, poprimati mnogo širi u dublji značaj za općenitu primjenu u masovnoj proizvodnji i zabavi. Vernon Heitfield, nakon što biva otpušten sa jednog vojnog projekta, prezentira uretanski proizvod zajedno za sinom Tomom, dok Frank Nesworthy iz Cadillac Wheelsa potpuno izbacuje proizvod na tržište i pokreće masovnu proizvodnju poli(uretanskih) kotača koji su promijenili zauvijek povijest odnosa daski/koturaljki/kosilica/rola i asfalta/betona/cementa. Ako ćemo baš cjepidlačiti, možemo se vratiti u 1937. i pronalazak poliuretanske strukture pripisati legendarnom njemačkom kemičaru Otto Bayeru, koji je tada radio u I.G. Farben (firmi koja je kasnije proširila svoju djelatnost na bojne otrove za židovske logore i uz koju se vezuje i zanimanje tadašnjeg poljskog trgovca Zyclonom B, koji se kasnije zaredio i kojeg svijet zna kao Voytilu alias papu Ivana Pavla Drugog… nakon što su Prvog otrovali).
Povijest skateboardinga ne samo da je turbulentna poput povijesti rock glazbe, nego je istu propagirala kroz vizualne atrakcije velikih majstora daske, osovina i kotača. U kolikoj mjeri su Tony Alva ili Christian Hosoi utjecali na Jamesa Hetfielda, ne moram ni isticati; dovoljno je samo reći da je menager Hetfieldu na “Justice For All” turneji zabranio voziti skateboard, jer je James nekoliko puta u kratkom roku ozbiljnije ozlijedio ruku (prijeteći posredno otkazivanjem turneje zbog ozljeda.). U kolikoj mjeri su punk, metal, indie, HC utjecali na skate kulturu a koliko je skate kultura utjecala na spomenute pravce, odgovor je: u ogromnoj mjeri. Dosta da se pogleda svako malo veće skateboard natjecanje u povijesti i da se vidi koje subkulturne frakcije u skateboard kulturi i sportu, vjerno i dosljedno prenašaju svoju omiljenu muziku i utječu na mnoge mlade naraštaje, od kojih mnogi počinju kasnije uz zanimanje za skateboard, pratiti i podržavati i glazbenu kulturu koju su promovirali njihovi skateboard heroji. Kao što su rock i metal glazbu pratile mnoge kontroverze, na udaru mnogih našao se i sam skateboarding…i to ne jednom! Pošto organizacije za “moral, čudoređe, svetoređe, pizdomaterinoređe” nisu mogle izaći na kraj sa Dee Sniderom, Alice Cooperom, Ozzy Osbourneom, Blackie Lawlessom, Judas Priestima, Slayerom te mnogim, mnogim drugima i pošto je postalo evidentno da se novim proizvodima glazbene industrije – kompaktnim diskovima, teško može pripisati “sposobnost okretanja unatrag i prenošenja sotonskih poruka”, fokus je jednostavno prebačen na mainstream subkulturni sport, koji je držao mlade, stasale na Z-Boysima, Powell/Peralti i Bones Brigade, na okupu s mnogo jednostavnijim receptom: “zašto optužiti nekog za invertiranje stihova kada je jednostavno dovoljno ime američkog skatera litvijskog porijekla – Natasa Kaupasa, jednostavno – okrenuti. NATAS = SATAN. Tako da prosječnom redneku lišenom i najmanjeg dara razmišljanja postane jasno da “tu nešto ne štima sa tim sportom!”, na što su majke i očevi udruga za moral i čudoređe glasno progovorili, predvođeni pastorima svih kikiriki religija: “a što sa našom djecom?”, i upravo tim imperativnim pitanjem naveli iskvarene političare da još jednom iskoriste skateboarding u svojim plitkim kampanjama, a samom sportu po treći puta (1965., 1982., 1990.) udare direktan šamar. No o tome je legendarni skater i komičar Richie Jackson u svom prepoznatljivom satiričkom stilu ionako sve rekao mnogo bolje, sažetije i kvalitetnije!
Kao što su magovi i virtuozi rocka, poput Richie Blackmorea, Jimmy Pagea, Santane, Jeff Backa te bezbrojnih drugih, širili ideje o uniji naizgled eklektičnih glazbenih pravaca (sve pod okriljem tadašnjeg progresivnijeg rock sounda), tako su i virtuozi “dasaka koje život znače na 4 kotača”, poput Boba Skoldberga, braće Logan, Marka Weeda, Laure Thornhill, Ty Pagea, Briana Beardsleya, Ernie Martina, Z-Boys teama, Jay Adamsa, Stacey Peralte, Tony Alve, te starih lavova iz 60-ih poput Russ Howell i Torger Jonsona i mnogih mnogih drugih, širili ideju o ujedinjenju raznih sportova i sportskih disciplina pod okriljem jednog jedinog sporta. Skijanje, surfanje, bob, slalom, veleslalom, skijaški skokovi, spust, rolanje, atletika, gimnastika, akrobacije, klizanje, samo su neki od sportova i disciplina koje je ovaj suburbani sport pokušao objediniti u discipline nazvanim freestyle, downhill, high jump, slalom, pool/pipe/vert, dokazavši da je oduvijek bio nešto mnogo više od same subkulture, a opet mnogo šire od samo jednog sporta! Utjecaj moderne glazbe i glazbene kulture na skateboarding i utjecaj skateboardinga na modernu glazbenu kulturu toliko je dubok i sveprožimajuć da može promaknuti jedino potpunom slijepcu i teškoj neznalici. Oni koji su imali prilike odrastati krajem 70-ih i početkom 80-ih, u doba zlatno doba procvata kreativnosti kako u glazbi tako i u urbanoj sportskoj kulturi (skateboarding, rollerskateing, snowboarding, biking, motorcycling) i promatrati skate, roller, bmx, motokros, snowboard videe sa kvalitetnim pjesmama u pozadini, kao i navedene sportove u pozadini pjesama i komercijalnih spotova, bili su svjedoci najvećeg booma kreativnosti koja je u sebi objedinjavala glazbu, sport, film i tisak, kao i masovnu proizvodnju igračaka, te potpunu manufakturnu djelatnost usmjerenu samo na jednu jedinu stvar – iskrenu zabavu. Ta iskrena zabava u početku je bila u službi velikih korporacija, no za razliku od današnjeg sivila i beskompromisnog nametanja trendova, tada se imalo senzibiliteta prema razmišljanju i afinitetima “malog čovjeka” i onome što bi prosječan kupac i konzumator želio i trebao, a ne “morao imati”. U tom periodu zdravog i kreativnog kapitalizma, proizvođači i kompanije na tržište su izbacili na desetke tisuća proizvoda, od kojih su barem njih nekoliko tisuća bili nevjerojatno inventivni, višenamjenski, multifunkcionalni, kvalitetni i rađeni da traju godinama (pa i više) i – vizualno atraktivni. Svi ti atributi i značajke proizlaze iz samo dva patterna, bolje rečeno segmenta. Prvi: inventori i kreativni stvaraoci u to vrijeme bili su “ljudi iz garaža” (pogledajmo legendarnog Stevea Jobsa i uzmimo u obzir da je tada “Stevea Jobsova” bilo na tisuće, na svim zamislivim područjima, koji su svoje inovacije i kreacije danonoćno nudili velikim korporacijama), mali ljudi koji su po garažama i podrumima predgrađa provodili višegodišnje besane noći, ne bi li svijetu ponudili novi iskreni proizvod (ma koliko to nevjerojatno danas zvučalo) – sa dušom.
Drugi segment: korporacije su prepoznavale kvalitetu i na temelju nje stvarale trendove i brandove, koje su mali ljudi znali prepoznavati. U tom smislu, korporacije su imale ulogu posrednika između malog čovjeka koji je nešto stvorio/stvarao/nudio i malog čovjeka koji je nešto kupovao/tražio/trebao. I zato, i upravo samo zato, doba prije djelovanja modnog pederskog lobija, te getoiziranih mafijaša, koji su zasjeli u fotelje velikih korporacija, bilo je doba iskrene produktivnosti i iskrenog stvaranja. Skateboard kultura imala je tu sreću da se našla u samom žarištu toga stvaranja, kao jedan od značajnijih proizvoda sredinom 70-ih i početkom 80-ih godina! Vizualne značajke uključivale su i kvalitetne i upečatljive logotipove, od kojih će neki definitivno utjecati na razvoj i daljnje korespondencije između srodnih, pa čak i naizgled eklektičkih smjerova i područja stvaranja i djelovanja. Tako na primjer, logotip tvrtke “LAZER (skateboard trucks)”, (kompanije koja je sredinom sedamdesetih počela kao jedna od mnogih proizvoditi osovine za skateboard), bio je za ono vrijeme vrlo futurističkog karaktera, sa “laserski” naoštrenim slovima poput noževa (što je u ono vrijeme zaobljenih slova i “jajastih” fontova i logotipova bilo pravo iznenađenje i upadanje u oči svakome). No već krajem sedamdesetih pokreće se novi trend u glazbi i ponekim manufakturnim djelatnostima (fliperi, video igre) gdje upravo takvi futuristički naoštreni logotipovi postaju svojevrsnim trademarkom punk, hard core, heavy metal, te alternativne rock kulture (uz izuzetak pokojeg pop banda koji se poveo za tim trendom). Pitanje da li je upravo tvrtka LAZER iz kalifornijskog Newport Beacha započela trend drugačijih i eksplicitnijih logotipova, ili je tome doprinijela i tadašnja “Star Wars/Star Trek/Galaktika” SF manija, ili je u pozadini svega stajala zadnja etapa Hladnoga Rata i raketnog programa sa stalnom medijskom pompom o mogućem “Ratu Zvijezda” i “nuklearnom ratu” između Rusije i Sjedinjenih Država, ostaje svakom na razmatranje; no, ostaje činjenica da logotip thrash metal grupe Slayer, kao i mnogih thrash metal, heavy metal i heavy rock bandova iz osamdesetih, te općenito mnogih brandova iz 80-ih, vrlo ozbiljno baca na logotip tvrtke LAZER. Teško da su majstori iz Slayera rekli: “gle, LAZER logotip, tako je kul, ajmo ga preuredit za sebe”, već se radi o vizualnom utjecaju na generacije tadašnjih klinaca, od kojih će neki kasnije doći na ideju kreirati vlastiti logotip, bilo da se radilo o logotipu grupe Slayer, bilo da se radilo o logotipu skateboard serije “The Dagger Tail” Tonya Alve (od čega je ideja potonjeg upotrijebljena u kultnom filmu “Thrashing” kao naziv za lokalnu “bad boys” bandu). Bitna karakteristika 70-ih i 80-ih godina je (kako je mudro jednom prilikom primijetio kolega Jan) je što su velike korporacije počivale na leđima malih proizvođača, čije bi proizvode dalje plasirali na velika tržišta. Danas malih proizvođača niti nema, nema zdrave konkurencije i ako tražite odgovor zašto moderni kapitalizam nudi samo generičke proizvode, uz izuzetak ponekog pokretanja neke retro linije, evo vam odgovor gore.
Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina, u modernoj glazbenoj kulturi i skateboardingu dogodile su se mnoge novine, od Gelfandovog “ollie-a” na vertu do Novog Vala Britanskog Heavy Metala, od Mullenovih “ollie-a” (Flatground ollie, One-footed ollie, Ollie nosebone, Ollie finger flip) i flipova (Godzilla rail flip, Gazelle flip, Kick flip, Heel flip, 360 flip, 360 pressure flip, Casper 360 flip, Half-cab kick flip, Backside 180 flip, Frontside heel flip shove-it, Switchstance 360 flip, Helipop heel flip, Kick flip under flip, Half flip darkslide) na flatu, te raznih shove-it trikova te gotovo nemogućeg “Impossible-a” i novog vala američkog punka, Caballerovog “Caballerial-a” i nastanka hard core-a, McGill-ovog “McTwist-a” i nastanka thrash metala… što se tiče direktne vezanosti heavy metala i skateboardinga, na pitanje koliko je veza između jednoga i drugoga slabila u zadnjih 30 godina, odgovor je – nimalo! Jednako kao što je Christian Hosoi 1986. krotio skate rampe širom Amerike na mnoge heavy metal pjesme iz tog razdoblja (od nezaobilazne Metallice na dalje), jednako tako i danas, sa istim žarom mladi Kolumbijac David Gonzales (proglašen najboljim skateboard vozačem svijeta u 2012. godini prema renomiranom Thrasher magazinu), izvodi u svom videu "Possessed To Skate" (inspiriranom bezvremenskom himnom "Suicidal Tendenciesa) teško i gotovo nemoguće izvedive vratolomije na glazbenu pozadinu od Judast Priesta (nevjerojatna i nabijena atmosfera kada zajedno sa legendarnim Christianom Hosoiem vozi po vertu/skate rampi, dok pozadinu začinjavaju zvuci Judas Priestove “The Sentinel”). Trag koji su Suicidal Tendencies, Anthrax te mnoga druga glazbena imena ostavila na skate scenu, nemjerljiv je, bio da se radi o skate punk, bilo da se radi o hard core, bilo da se radi o thrash metal ili crossover himnama.
Osim vezanosti skateboardinga za rock i metal, vezanost skateboardinga za punk oduvijek je bila stabilna i nije popuštala svih ovih godina. Mnogi poznati skateri, od legendarnog Zephyr “boya” Jay Adamsa na dalje, postali su miljenici kako američke, tako i svjetske mladeži i ljubitelja žešćeg zvuka. Nastup punk veterana Rancida na svadbi jednog od najvećih skatera svih vremena – Tonya Hawka, dokaz je kolika je ta veza jaka, više od tri desetljeća. Dok Rancid gostuju u legendarnoj Tony Hawkovoj PS Igri “Tony Hawk`s Underground” (2003), u PS Igri “Tony Hawk`s Proskater 43, svaki igrač mora kupiti virtualno tri lika koja krase igru: 1) Jango Fetta iz Star Warsa, 2) profesionalnog skatera i wreslera Mike Walleya i (najbitnije) pod 3) Eddie The head-a, maskotu najvećeg heavy metal banda na planeti (Zemlji, naravno) – Iron Maidena! Sjećate se kultne scene dok opaki Daggersi (i nekoliko profi sketera tog vremana, predvođeni Tony Alvom) na daskama jure “valley boy-a” Correy-a a u pozadini praši antologijska skate punk himna “Wild On The Streets” Circle Jerksa? Ako se sjećate iz mladosti/djetinjstva te scene ili ste ju nedavno opet pogledali (poput autora članka koji svako malo vadi ovaj kultni klasik i vrti za dušu), onda znate koliko je adrenalina potrebno da energija sa filmskog platna obuzme svakog petog gledatelja ovog filma i promijeni mu život zauvijek.
Kao što je metal novinarka Jennifer Coleman za Bloodstock Festival News pametno napisala: “Metal and skating have gone hand in hand since the early days of ‘boarding, when the thrash metal scene was knee-deep in skate culture”, najavivši jedan od turbulentnijih događaja samog festivala 2013. godine – veliku skate rampu i skateboard profesionalce, poput Carla Wilsona, Stu Grahama, Colina Adama, Lee Blackwella, Trevora Johnsona te još nekoliko poznatih imena, koji će ukrasiti sam festival svojim vještinama, pod pokroviteljastvom skate giganta poput “Creature Skateboards” i “Independent Trucks”. Jennifer u nastavku kaže: “Don’t be surprised if you see LAMB OF GOD’s Randy Blythe there, either with a ‘board, or his trusty camera!!” A mi slobodno dodajemo kako se ne bi začudili da su se i na rampi pojavili žesoki pobornici skatea, a ujedno i jedni od headlinera Bloodstocka 2013 Anthrax, jednako kao i u zadnje vrijeme sveprisutni Suicidal Tendencires. Posredna suradnja Metallice sa mnogom skaterima, od Christiana Hosoia, Steve Caballera i Tony Alve, još je u osamdesetima uvela Metallicu u svijet visoko profesionalnog skateboardinga a skateboarding u svijet metala. Eksponacije pod nazivom “Obey Your Master”, prezentiravši suradnju Metallice i skatebordinga kroz skateboarding kao sport/vještinu, skate umjetnost, glazbu i film, početkom 2012. godine u jednoj losanđeleskoj galeriji, privukle su mnoge ljubitelje kako skateboardinga tako i Metallice, mnoge poznate goste iz svijeta skateboardinga i metala, same članove banda i mnoge profesionalne skatere, poput spomenutog Tonya Alve. Interesantno je da je pri pripremi eksponata, odabrana jedna stvar od Metallice, koja je utjecala posredno ili neposredno na kreiranje samog eksponata!
Spomenuta mlada kolumbijska zvijezda skateboardinga, David Gonzales, postao je centralan lik nove skateboard PS igre “Skate Trash”. Za glazbenu pozadinu David je odabrao, nikog drugog nego – Motorhead. Ova radosna vijest ponosno se ističe među mnogim vijestima na Motorheadovoj službenoj stranici. Lista profesionalnih skateboard vozača koji vole heavy metal, ne da je poveća, nego je stvarno velika, od Alve, Caballera, Hosoia do Davida Gonzalesa i Jamie Thomasa. Mnoštvo mladih talentiranih skate vozaća bira heavy metal kao “zaštitnu” muziku koja ih vodi i daje im snagu i energiju kroz njihovu adrenalinsku vožnju i svakodnevne vratolomije. Kada je legendarni skateboard vozač i novinar Phelper upitao u interviewu Davida Gonzalesa zašto voli svirati upravo na gitari kakvu imaju Angus Young i Tony Iommy i koji mu je od njih dvojice bolji gitarist, David je odgovorio da mu je Angus uzor još od djetinjstva, ali kada bi morao birati između Angusovog i Tonyevog stila sviranja gitare, teško bi se odlučio za favorita. Da ne mislite da je skateboard manija zaobišla ove krajeve… ni slučajno! Još osamdesetih godina kultna splitska hard/heavy grupa Zippo javno je isticala svoju strast za skateboardingom, a danas, gotovo 30 godina kasnije, mladi i talentirani pjevač i gitarist šibenske thrash metal grupe MindArk Tomislav Šanić, član je profesionalnog hrvatskog Warehouse Teama, te jedan od boljih hrvatskih vozača skateboarda. Pečat koji su obje kulture ostavile kroz prostor i vrijeme, neupitan je dokaz kreativnosti kroz sfere koje se sudaraju u mnogim aspektima i oplemenjuju jedna drugu – adrenalinom, energijom i sirovom strašću. To je imperativ. Ni manje, ni više.
Dalibor Mladenović (25.X.2013.)
Post je objavljen 16.12.2013. u 01:58 sati.