Nemam ništa protiv ljudi koji vjeruju. Zamišljam ih kao tihe, u kontemplaciji, bez potrebe da se razmeću velikim riječima, nesklone osudi drugih. Sami vode svoje unutarnje bitke, bez ikakvog šugavog posrednika u mantiji i daleko od hipnotisane gomile.
Istina, ne poznajem ni jednog takvog što me donekle čudi, jer gdje god se okrenem su ljudi koji se deklariraju kao - katolici.
No njihova "vjera" uglavnom se sastoji u tome da budu viđeni na misi i da detaljno prostudiraju šta je tko obukao i koliko dao "lemozine", da upijaju kao spužve mrzilačke govore sa oltara i u tom isčašenom duhu odgajaju svoju djecu, da nakon što su prevarili ženu, muža ili ubili nekoga odverglaju dva-tri očenaša i time zarade oprost grijeha i mjesto u raju.
Strašno je koliko je vjera u ovoj državi profana i primitivna, skoro životinjska, utemeljena na mržnji, čoporu i ufuranosti u priču kako su Hrvati ako ne prvi a ono među prvima do Boga.
Da se razumijemo, nisam vjernik. Nisam krštena, ne idem u crkvu, bilo kakav oblik okupljanja stada u meni izaziva mučninu. Ujedno, ne dijelim mišljenje jednog dobrog dijela ateista da tuđe vjerovanje treba pod svaku cijenu izrugati i prikazati neracionalnim. Za mene, to je isti nivo nametanja svog "nevjerovanja" kao i onaj u kojem talibani nameću svoje "vjerovanje".
Ponekad se, nekako, baš sažalim kad vidim kako katolička bulumenta obezvrijeđuje tog svog jadnog, odrpanog Boga koji više sliči na nekog ratnog profitera nego na nadzemaljsku silu. Odatle i ovaj tekst.
Vozim se, tako, nekidan autobusom u Zagreb i sjedalo ispred mene neka tetka vergla na mobitel. Uz detaljan opis svih dionica od Karlovca do Jastrebarskog koje još moramo prevaliti uz preciznu minutažu, uhvatila se i teme o čušpajzu i o tome što taj netko tko je zove (vjerojatno dijete ili muž) može naći u frižideru ako je gladan. Ono što mi je upalo u uho i zaparalo bubnjić jeste što je u svakoj drugoj rečenici spominjala - Boga. Te: "Imaš u crvenom loncu malo govedine, u zelenom varivo od graha, to sam jučer skuhala da se nađe, Bogu hvala!, pa onda:"A evo, sad smo hvala Bogu pokraj Macole", "Glavno da ne pada kiša ili snijeg, hvala Bogu!" i tako redom. Kao da Bog nema pametnijeg posla nego stražariti kraj njene obitelji dok žderu varivo. Otprilike petstotinjak puta u toj glupavoj "diskusiji" spomenula je Boga, a jedna od zapovjedi kako ono glasi .... ne spominji Božje ime uzalud, hm?
Ili, taj fenomen krda, stada. Kao neko jedinstvo duha svetog što se pretače u stado okupljeno pred pastirinom tj. svećenikom koji je par minut prije toga bacio drkicu na mlađahnog ministranta iza sakristije... Sjećam se kad smo prije par godina na proputovanju pokrajinom Veneto na uskrsni dan navratili do Padove. Kako se održavala misa, a moji suputnici bijahu katolici, prihvatila sam njihov poziv da zajedno sa njima nazočim tom obredu. Kad smo ušli u katedralu Sv. Ante Padovanskog, u prvi tren me zadivila sva ta masa ljudi i ogroman filharmonijski orkestar koji je svirao prekrasne arije.
A onda je netko u blizini prdnuo. Bio je to onaj kužni, ogavni prdac koji vam još satima poslije ostaje u nozdrvama. Ljudi, među njima i ja, su se počeli razmicati, krivo gledati jedno drugo, psovati ispod brka i odjednom je nestalo sve te čarolije. Nečije debelo crijevo podsjetilo nas je na to da je ovo - samo jedno obično krdo, u kojem smrdi ali je i toplo.
Da i ne spominjem stare bakice koje su u svojim najboljim danima mrzile i ogovarale sve živo, zavadile muževe sa cijelom okolinom u radijusu od tisuću kilometara, a sada u sutonu života ližu oltare i mole krunice jer im se matoro dupence stislo od straha pred ognjem paklene vatre koja ih u njihovoj mašti čeka. Ili divljake iz Opus Dei koji bi rado zavladali maternicama i mošnjama svih Hrvata i Hrvatica. Svećenike koji služe mise Anti Paveliću i iživljavaju se na djeci koju su im roditelji velikodušno darovali na pladnju...
Svima njima oprost će dati fluorascentna Gospa sa Ebaya.
Post je objavljen 11.12.2013. u 19:54 sati.