Ponekad i moj mali, pretežno ruralni grad, biva počašćen nekim malo boljim i kvalitetnijim hepeningom, pa ona stara dobra indijska (ili indijanska) mudra izreka: “u malom selu nakon duge suše pala je kiša; jedni su je shvatili kao ugodnu promjenu, drugi kao elementarnu nepogodu”, počinje poprimati svoj puni smisao, u danima kako se neki hepening približava, kao i u danima nakon hepeninga, kada se još, jelte, sređuju dojmovi i razglaba se o nekom drugom hepeningu koji će u bližoj ili daljnjoj budućnosti počastiti našu čaršiju, vašar, selo, grad…šta li već je… Stvar percepcije, zar ne?!
I promatram ja na jednom ovdašnjem festivalu (poznati diljem države filmsko glazbeni festival imenom Trash Fest), dinamiku i općenito taj cijeli ugođaj koji prati glavni događaj – nastup multikontinentalnog RHCP cover banda (čiji članovi dolaze iz Italije, Portugala, Srbije i Brazila) i čini mi se da su i band i publika ozbiljno shvatili svoju ulogu. Band je došao da svira (a ne da paradira, izigrava manekene i kurči se po stejđu nekom prozaičnom formom na uštrb same svirke i sviračkog umijeća), a publika ih je kao takve prihvatila; kao svirače, ne kao manekene.
I razmišljam po tisućiti puta u životu i vrtim isti pattern u glavi: da li publika kreira glazbenike ili glazbenici kreiraju publiku? Jer kako god da se okrene, uzimajući najjači zakon na planeti (uz zakon gravitacije, Newtonove zakone i zakone termodinamike), zakon zaglupljele mase, ispada da je glazbeni svijet u kurcu jer a) ne postoji dovoljno dobrih bandova da kreiraju dovoljno dobar ukus publike, b) ne postoji dovoljno dobra publika da podrži toliko dovoljno dobrih bandova (koji bi promijenili ukus publike u – dovoljno dobar). I ako ne pridodam tome neku nebuloznu glupost tipa: “band ne leti”/”publika ne pada” i mudro kažem: “to je silogizam”, ispada stvarno kvaka 22.
Bilo kako bilo, u vlastitom gradu i u vlastitoj sredini promatrati kako gomila ljudi dočekuje dobar cover band poput najvećih zvijezda, ili bolje rečeno, poput samog RHCP-a, vrlo je dragocjeno iskustvo jer ostavlja prostora da čovjek poput akrobata barata sa misaonim polaritetima: “publici je cover band finalni domet percepcije/publika zna što je dobro na temelju percepcije/publika nema percepciju/publika zna prepoznati dobar cover band/publici nije bitno ko svira tako dugo dok je onaj koji svira `in` i trendy…..”.
E sad, da ga jebeš, ostaje uvijek dilema treba li cijelu situaciju gledati kao progresivnu iz stajališta optimiste ili kao retrogradno regresivnu sa faznim pomakom (što ga dođe na progresivno….nekako…) ali sa bujajućim entuzijazmom i nadom u još “bolja vremena”?! Bit ću toliko slobodan pa proglasiti aproksimativnu pat poziciju i reći: “publika je narod, publika je izgaranje mase, publika je masa koja se formira ovisno o brzini, ubrzanju i vremenu koje su pitrebne masi da shvati i prihvati neke stvari”!
Bogtejebo, i opet sam na početku!
Ok, ajmo like/dislike opciju i povesti se za najjednostavnijim asocijacijama (ili onim što “budali prvo padne na pamet”) i zdravoseljačkim terminom pokušati uskladiti svoje dojmove sa nekakvim realnim i objektivnim činjenicama i činjeničnim stanjima i procesima. Ok. Recimo, ostarjeli čića duge brade i lukavog semitko/germanskog pogleda analitički me odmjerava i pita: “Dalibore, na što te asocira riječ MASA”? “Na KURAC!”, odgovaram ja ko iz topa, čudeći se sam sebi odakle se taj odgovor stvorio (čak gledam oko sebe, odakle je pobogu došao?!). “Hm”, odgovara doktor…nazovimo ga Mister F….”Hm, ovo ukazuje na vašu očitu fasciniranost masom kao falusnim simbolom, što bi ga se reklo da ste na arhetipskoj razini…latentno homoseksualni”! “Ma ne doktore”, nastavljam ja braneći svoju muškost…”želim reći da ja tu masu u stvari nabijem na kurac koliko mi je nebitna!”. Doktor me pogleda svojim analitičkim očima i prozbori: “A to je već nešto drugo, što ukazuje na vašu ofenzivno agresivnu latentnu homoseksualnost!”.
I opet na početku. Ili ispadnem lud, ili ispadnem tetka, ili ispadnem neznalica, ali još uvijek ne znam što je sa masom i korelacijom sa izvođačem?!
Premisa….Fali premisa…
Ok…Ajmo razdjelit masu na one koji su: a) došli zbog muzike, b)došli biti viđeni, c) došli zbog muzike i da bi bili viđeni, d)došli iz paralelne dimenzije, e) nisu došli iako su stigli, f) došli sa sela, g) došli iz grada, h)došli i iz sela i grada istovremeno, i) došli iz seoskog grada, j) došli iz gradskog sela, k) sve od navedenog, l) ništa od navedenog, m) sve i ništa od navedenog….
Recimo da je zbog muzike došlo 50-tak ljudi. Da bi bili viđeni, došlo ih je 350-tak (50 prvobitno navedenih + gravitacijska konstanta + asimovsko hari seldonovska utopijsko hipsterska psihohistorija, minus masa puta trenje). Da bi slušali muziku i bili viđeni, znači, došlo ih je 400 (mojom računicom). Iz paralelne dimenzije došlo je nekoliko osoba koje su izgledale ko čudnovata kombinacija Orphans genga iz “Warriorsa” i Ducki Boysa iz “Wanderersa”, ali uzimajući u obzir ruralnu konstantu lokaliteta, vrlo je moguće da su se utjelovili iz nekog od okolnih sela i zaselaka; što bi ga se dalje reklo da su došli iako nisu stigli, došli iz seoskog grada, došli iz gradskog sela, dok je ostalih 400 ljudi sve od navedenog, ništa od navedenog i sve i ništa od navedenog. No ukoliko brojku 400 podijelimo sa dvije djevojčice koje su frenetično bacale loptu u nadi da postanu atrakcija u masi, i dijelom mase koja ih je stvarno gledala ko lokalnu atrakciju, dobijamo brojku da je 80-90 posto ljudi došlo iz seoskog grada, gradskog sela, i sve i ništa od navedenog…
Huh, sad sam se malo maknuo sa početka.
Dakle: “band ne leti, publika ne pada, ja volim žene a 80-90 posto publike je – sve i(li) ništa”
I band je bio dobar. I festival je u redu.
I logika nije nikako bivalentna…pa ni polivalentna…pa ni metamorfna…
A percepcija je…u stvari…stvar je…u percepciji…kurac u masi…masa na kurcu…percepcija u stvari…
U stvari, stvar je…
…u percepciji!
Dalibor Mladenović (17.IX.2013)
Post je objavljen 10.12.2013. u 19:34 sati.