Krajem osamdesetih i pocetkom devedesetih godina, ako vec covjek nije mogao nabaviti snimku nekog omiljenog banda na ploci ili na kazeti, morao se zadovoljiti kopijom na snimljenoj kazeti, od kojih su neke kopije bile toliko puta nasnimane da su se vec poceli mijesati nasnimljeni slojevi. Ko od starih fanova kaze kako u zivotu nije imao barem pet puta presnimljenu AGFA, BASF ili SKC kazetu, taj laze; stavise – sere. Agfa, Basf, Skc, Tdk, Dennon i mnoge druge firme jos uvijek krase moju kolekciju od otprilike tristotinjak kaseta, koliko
ih je ostalo u vihoru izgubljenih godina, cd-ova, mp3-ova, wma-ova, ogg-ova i ostalih turbo formata koji su uz cistocu zvuka donijeli i necistocu u glazbenoj industriji, kakvo nikakvo presnimavanje ili dijeljenje i prodaja snimljenih kaseta ne bi mogle uciniti desetljecima.
Posto su svima nama, starim fanovima usi izdrilane na los, ili “los” zvuk, meni je danas potpuno svejedno da li cu si pustiti originalan Blind Guardian ili Shadow Gallery CD ili snimku na kazeti narucenu jos sredinom devedesetih iz Heavy Metal Fan Cluba. Mladost, zima,
walkmann, suma, rijeka, magla, joint, psovanje baterija kada bi prije vremena dosle do kraja, pa kupnja kvalitetnijih walkmana sa samo jednom baterijom i automatskim premotavanjem i mijenjanjem strana…To su bila vremena…Vremena spontanluka, iskrene muzike,
solidnih medija za prenasanje iste i ušne (slusne)/ akusticne nerazmazenosti…Bandove smo nabavljali na kapaljku u odnosu na danasnje skidanje diskografija jednim klikom misa…i mnogo toga smo placali…barem medij na koji se snimalo…ali…bili smo sretni. Mogli smo prehodati 10 kilometara bez beda sve dok je u
walkmanu dobra muzika. Jest da je ponekad paralo usi kada nisam imao za bolju liniju pa bi cd ili plocu ili drugu kazetu snimio na svoju (sad vec razbijenu) Sensai liniju koja je uz snimku uvijek nudila i nekakav sum a kopija bivala uvijek 25 posto tisa od originala…ali
sve su to bile sitnice…u odnosu na danas.
Danas je uloga mediokriteta i stereotipa uzela zamah, presavsi preko MTV produkcije i paradigmi koje su krasile “nu metal” zvuk 90-ih godina, da bi preko produkcije isti kvazi metalni pravac usao u vode
undergrounda unijevsi u njega “dasak” MTV instantluka, jednostavno dovevsi MTV na velika vrata u underground. Za nekoliko godina, trend je u potpunosti popusen i niz generickih, potpuno istovjetnih netalentiranih artista poceo se uzdizati zahvaljujuci govn u upakiranom u leptir masnu. Sva ona underground atmosfera izgubljena
je u moru ispeglane preproducirane i jezovito iritantne produkcije koja je, naravno, postala temelj za moderan zvuk i obrazac kakav bi moderan zvuk trebao biti.
Masno, preproducirano MTV-evsko smece i produkcijski pattern usli su u dom svakog glazbenika, a pogotovo kvaziglazbenika koji bi se igranjem po “sega mega drajv” programima i đibđiribilijama, pokušali udaljiti od cinjenice da su zlazbenici sa talentom negdje za pola
kurca, koji opada sve do jaja. I kada kvazi (demo i “profi”) glazbenici na temelju sarene forme, sarenog artikla u kojem nema apsolutno nicega, nadju kvazi slusatelje glazbe, koji u sarenom artiklu vide dubinu i “sadrzaj”, a u govnu koje drze u rukama prekrasnu leptir masnu koja se diobije sa sarenim artiklom, onda to
govori sve: glazbena industrija svela se na kvazi umjetnike i kvazi slusatelje. Prvi produkcijom nadomjestaju svoj nedostatak talenta. Drugi u produkciji traze prozor u svijet “culnosti”, koji im i ovako i onako nije dostupan…
Dakle, ono sto je psihijatar Hervey Cleckley izvrsno nazvao “cock sucking art” postalo je imperativno za svu modernu glazbu. Moderna industrija, sa modernom produkcijom i modernom “dozom umjetnosti” postala je upravo – pusionica kurca. Ili kurcopusacka umjetnost.
Naravno, uvijek treba proci odredjeni vremenski period da jedan trend oslabi i da opet prava umjetnost izviri iza toga, no sve mi se nekako cini da ce jos odredjen broj govana morati isplivati ne bi li opet nastupilo razdoblje glazbene renesanse koje je u komercijalnoj
glazbi zamrlo s osamdesetima, a u undergroundu sa drugom polovicom devedesetih.
Dakle, posto su se MTV punk i gotovo svi pravci metala i alternative vec spojili na sve nacine u placipickaste derivatluke u barbie iskicenim produkcijama, ostaje jos samo da prisustvujemo vjencanju dubstepa i djenta i da ocean gluposti jednom za uvijek zatvori svoje dubine i da se sve vrati opet jebenom klasicnom pristupu glazbi,
otvorenog srca i lisenog psihopatije. A ja si idem izvrtiti kazete (presnimljene, naravno) sa starim Moonspellom, Tiamatom, Gatheringom, My Dying Bride i ostalim solidnim produkcijama punim atmosfere
koju ionako prepoznaju samo oni koji tu atmosferu
osjecaju srcem. Ne kurcem.
Dalibor Mladenović (06.IX.2012.)
Post je objavljen 10.12.2013. u 15:38 sati.